Na Facebook stranici KOHOM-a, Koordinacije obiteljske medicine, objavljeno je pismo liječnice Nataše Ban Toskić, spec.obiteljske medicine, koja je ukazala na probleme s kojima se suočavaju liječnici obiteljske medicine.

"Želim čestitati svima Vama/nama, obiteljskim liječnicima na svom trudu, entuzijazmu, samoprijegoru i skromnosti koju iskazujemo u ovom groznom vremenu epidemije! Dragi ljudi, kolege, što mi sve radimo!

Neka se čuje i zna, iako to nikom na Vrhu ne pada na pamet, radimo lavovski posao!

Podignimo glave, budimo ponosni, samouvjereni, jasni, dosljedni, sačuvajmo profesionalni i ljudski integritet, kao pojedinci i kao struka.

Zadatci koji nam se svakodnevno delegiraju pod parolom " to će obiteljski liječnik" dohvaćaju apsurdne visine. Kao da mi nemamo svoj sadržaj, opseg i metode rada, kao da do sada nismo ništa radili, kao da nas ima na bacanje, a nema. Nema. Nije nas bilo dovoljno ni do sada.

Trošilo nas nemilice. A sad je tek pravi vatromet potrošnje, nerazuman.

Nas 2000 i dalje radimo svoj posao, ali na jedan posve drugačiji, još nedoživljeni način, testiramo svoje znanje i kapacitet odgovornosti; donosimo operativne odluke na način kojeg nema u udžbenicima niti smjernicama, riskiramo svaki dan na vrlo izazovan način.

A istovremeno, podvrgnuti smo stalnoj kontroli HZZO i packama - gdje smo, javljamo li se na telefon, poštujemo li klauzule, pravila osiguravatelja, varamo li sa bolovanjima....prijete nam opomene i novčane kazne.

Za Boga miloga, pa gdje bismo bili? I što radimo?

Pa na svojem radnom mjestu, stalno i non stop, dok su mnogi kod kuće, rade od kuće, kontroliraju nas od kuće, špotaju nas. I ne samo u svojoj ambulanti, nego i u koleginoj jer je taj u samoizolaciji ili je dežurao noću pa mora i odspavat malo.

Pregledavamo potrebite, uz mali strah od zaraze, ali pregledavamo. Čak je upitmo imamo li maske za pacijenta i sebe dok pregledavamo ( sori, ali istina se ne može stalno skrivati).

Javljamo se na svaki telefonski poziv (da dragi ljudi, ako na telefonu čujete signal da zvoni, a nitko se ne javlja, najvjerojatnije je linije zauzeta), i mi i naše medicinske sestre istodobno na drugoj liniji, mi zovemo epidemiologe, hitnu, bolnice, svoje pacijente koje pratimo i o kojima brinemo, naručujemo na testiranja na virus, dogovaramo hospitalizacije, sanitetski prijevoz, izdajemo propusnice ( pomažemo MUP i Civilnom stožeru), popunjavamo Centralni repozitorij ) koji naziv hihi) pa tako lijepo punimo bazu podataka nekima koji će poslije slavit znanstvena istraživanja, odgovaramo na e mail poruke pacijentata i na upite kroz aplikaciju Zdravlje.net, ali to nisu obični odgovori, to su kliničke odluke za koje snosimo odgovornost, sve marljivo upisujemo u kartone pacijenta, mozgamo oko svakog recepta kojeg napišemo, svakog bolovanje koje otvorimo, svakog zahtjeva pacijenta od kojih su mnogi i nerealni ( a ljudi su ljudi i treba ih shvatit, i uvjerit i razuvjerit), masa telefonskih psihoterapija se radi, savjeta svakih vrsta, ljudi ostaju bez posla, brakovi su u krizi, ovisnici u težim krizama, psihijatrijski bolesnici labilni, dementni agitirani, teško pokretni i stari u svojim domovima ekstra potrebiti.

Svaka kućna posjeta je izazov za sebe, iz milion razloga. O skrbi u domovima za stare i nemoćne i o skrbi za palijativne da ne govorim...

Istovremeno, svaki dan nove hrpe naputaka i zadataka. Pa čitaj desetke teksta i uči iznova, najviše o informatičkim rješenjima. Najviše o novim administrativnim zadatcima, o novim rizicima, preuzimaj nove odgovornosti. I ne griješi!