Ako virus ne ubije toplina proljeća i ljeta, ako ne pronađemo cjepivo, on će vjerojatno ostati s nama. Morat ćemo naučiti i živjeti s njim, piše naš sugrađanin, farmaceut Frane Herenda. Odlučili smo se kao pametna država ne racionalizirati, zaštititi stanovništvo, a ne kapital. Ali, opet, pitamo se, dokle i što će sve poći po zlu ako se mjere odulje?

Prenosimo njegov tekst u cjelosti:

Kako sam u kontaktu telefonom, društvenim mrežama, ali i u živo (s pacijentima), s većim brojem ljudi, vidim da su sve češće rasprave, jesu li mjere trebale biti ovolike, i koliko dugo će ovo ovako trajati.

Svi su zabrinuti i zbog gospodarstva, ljudi su počeli osjećati posljedice, a mnogi će ih osjećati ubrzo. S obzirom da smo svi povezani, na kraju ćemo ih osjetiti gotovo svi.

Nisam epidemiolog, nisam ekonomski stručnjak. Farmaceut sam s temeljnim znanjem mikrobiologije, nastojim pratiti što se događa, a ekonomiju poznajem utoliko što sam već godinama privatnik i iza sebe imam desetljeće rada u većim tvrtkama. Ipak, za one koji me prate, podijelit ću svoje misli i brige.

Ako netko pita jesmo li bili u pravu kad smo obustavili toliko toga, na to pitanje ćemo vjerojatno dobiti odgovor za nekoliko mjeseci. S obzirom da nismo znali (a ni još uvijek ne znamo) što točno virus radi, koliko ljudi zapravo inficira, koliko ljudi zapravo usmrti i kojeg su točno zdravstvenog profila ljudi koji umiru, zato je vjerojatno bilo iznimno pametno poduzeti sve što se može da se on ograniči.

Ali pitanje je dokad.

Autor Tomas Pueyo (s njim nas je upoznao prof Igor Rudan), napisao je izvrsnu analizu i strategiju (Čekić i ples), koju možemo prevesti - sad stisnimo, a ubrzo će nam se početi vraćati slobode.

Mi smo to odradili daleko bolje od mnogih drugih, iako nismo autoritarna država.
S obzirom da se ljudi većinom toga drže, nemamo eksponencijalan, nego linearan rast broja potvrđeno zaraženih.

Odlučili smo se kao pametna država ne racionalizirati, zaštititi stanovništvo, a ne kapital. I to podržavam.

Ali, opet, pitamo se, dokle i što će sve poći po zlu ako se mjere odulje?

Naša država je u pravi tren odlučila provesti mjere. To im je bilo lako jer imamo izvrsne stručnjake koji jasno kažu kako se može suzbiti epidemija.

Mene više brine hoće li oni koji nas vode znati prepoznati signal kad će doći vrijeme za suživot sa virusom i hoće li biti sposobni čuti savjete ljudi kako pomoći gospodarstvu?

Danas već znamo nešto više, vidimo da virus gotovo uopće ne ostavlja ozbiljne posljedice većini zaraženih, vidimo da su njegova meta najčešće stariji od 60 godina sa prisutnim kroničnim bolestima. Moj otac ima više od toga, da ne bi netko pomislio da govorim da su stariji za otpis, nikako.

Svaki život treba štititi jednako, jer kad se jednom odredi materijalna vrijednost nečijeg života, to će nas odvesti stazom bez povratka.

Možda će jednostavno vrlo brzo trebati napraviti mjere za "ples" odnosno suživot nas i virusa. Mi nismo Kinezi, ne vjerujem da je moguće toliko disciplinirati Europu da virus nestane. Ako virus ne ubije toplina proljeća i ljeta, ako ne pronađemo cjepivo, on će vjerojatno ostati s nama. Morat ćemo naučiti i živjeti s njim.

Dosad smo kupovali vrijeme, stisli smo se, ugrozili smo financijsku egzistenciju da bismo sačuvali živote. I tako je trebalo biti.

Koliko vidim, mnogi bi ubrzo mogli prestati biti disciplinirani i poslušni. Gotovo tisuću ljudi je kršilo samoizolaciju u vrijeme najvećeg straha.

Što će biti kad se zatvoreni u stanove dovedu u stanja pred razvode, kad ne budu imali novac za hranu, kad počnu neredi u onim lijepim redovima pred samoposlugama, kad roditeljima dopiz...svakodnevni rad sa školskom djecom od doma?

Vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kad ćemo morati razmišljati o drugim mjerama. Kad budemo znali gdje je virus, gdje se i kako širi, možda se djeca budu mogla početi vraćati u škole, da uče, da budu djeca i da kao najmanje ugrožena kategorija stječu imunost, zajedno s roditeljima koji većinom također nisu u ugroženim kategorijama? Da se privremeno zabrani izlaz starijima, uz svu potrebnu skrb i pomoć?

Ako smo mogli ovo izvesti, pa možemo i to.

Možda nam za tri mjeseca neće trebati određena mjesta javnog okupljanja, ali škole i radna mjesta zasigurno hoće.

Možda će ubrzo trebati doći vrijeme da se neki gradovi proglase "korona free", i da SVE smije raditi u njima, pa će se po potrebi ograničiti? Možda će biti vrijeme za prilagodljive mjere, a ne za metodu "zatvori sve".

Već smo naučili nešto, peremo ruke, svjesni smo da nismo neranjivi, počeli smo vjerovati znanstvenicima, a ne demagozima koji šire dezinformacije. Čini se temeljno, nešto što se uči u osnovnoj školi, ali očito nam je trebala dodatna edukacija.

I dalje mislim da smo dobro postupali u tjednima iza nas, (osim neodgovornih pojedinaca) i nadam se da će oni koji nas vode znati odabrati trenutak kad treba odabrati drugačiju strategiju.