Povodom slučaja iz zadarske okolice koji je šokirao hrvatsku javnost, oglasili su se iz Kluba studenata sociologije "Antifjaka". Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

Zadrom vladaju političke i katoličke elite koje svoju moć pokazuju pogodujući svojim članovima i podržavateljima u svim segmentima društva. Korupcija i nepotizam, bio on stranački ili crkveni je ogroman problem cijele Hrvatske, pogotovo Zadra jer je njihova vladavina kontinuirana bez udruženih konstruktivnih glasova kritike s imalo društvenog utjecaja. 

U korumpiranom (zadarskom) društvu, nejednake su šanse građana i građanki, međutim, još su manje šanse žena jer ne postoji nijedna politička opcija koja uočava sve oblike diskriminacije kojima su izložene i dosljedno, a ne deklarativno, zagovara i politički djeluje na izjednačavanju njihovih šansi. 

Takav, ženama neprijateljski nastrojen, monopol nad moći političko crkvenih elita onemogućava bilo kakav rad na uklanjanju diskriminacije i nasilja nad ženama od djevojačke dobi jer nema stvarne volje za promjenom, već samo ograde. Obrazovanje i sudstvo tako „postaju“ autonomni djelovati na štetu žena, suci i sutkinje su slobodni donositi odluke na štetu žena, slobodni su i ne educirati se ili ne surađivati s udruženjima koja ublažavaju štetu koju institucije i država nanose ženama. Dodatan paradoks zamućivanja odgovornosti je činjenica da u procesu profesionalnog napredovanja budućih sudaca i sutkinja upravo političke elite imaju značajnu ulogu, makar u vidu društvenog kapitala.

Jedna od posljedica društvenog konteksta je da se zakoni provode samo za neke, pa se mjere zaštite i opreza odobravaju i provode u nekim slučajevima, kada se, primjerice, radi o sucima, dok ih se za žene žrtve obiteljskog nasilja propisuje u samo 25% slučajeva. 

Potpisivanje, ratificiranje i implementacija međunarodnih pravnih dokumenata kao što su Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) su izuzetno važni procesi jer su poluge političke odgovornosti u područjima zaštite žena i djevojčica koja je izostajala.

Navedeni pravno obvezujući dokumenti moraju biti motori društvenog osvještavanja i preuzimanja odgovornosti od razine pojedinaca u svakodnevnom životu do njihovih uloga u ustanovama, institucijama, a onda i kao upravljačkih figura, pogotovo zato što postojeće zakonodavstvo i praksa po pitanju rodno uvjetovanog nasilja nisu usklađeni, a ni dostatni.

Važno je i naglasiti da je Konvencijama po prvi puta pravno prepoznata deprivilegiranost žena i potreba njihove zakonske zaštite od nasilja muškaraca bilo ono unutar ili van intimnih odnosa. Također, po prvi puta je u fokus stavljena podrška i zaštita žena žrtava nasilja bez dovođenja njihovog kredibiliteta u pitanje. Ovakvim pozicioniranjem doskočilo se kaznenopravnoj praksi dodatnog viktimiziranja i traumatiziranja žena žrtava nasilja kojom se krše njihova temeljna ženska ljudska prava.

Izjave u javnom prostoru o autonomiji institucija, pozivanje da „institucije rade svoj posao“, zgražanje nad mnogobrojnim slučajevima nasilja nad ženama je ništa drugo doli „pranje ruku“ i izbjegavanje odgovornosti vladajućih struktura zbog održavanja vlastitog položaja moći. Nužnost je prozvati plutanja u „neutralnom“ prostoru i konformističke poštapalice nazvati pravim imenom, dijametralno suprotnim od odgovornosti, a ono je – direktna tolerancija nasilja nad ženama pa tako i nasilja kojeg provode pravosudne institucije.

Stoga je slučaj grupnog silovanja maloljetne djevojke izravna posljedica licemjerja političkog vodstva koje ovakvim javnim istupima održava kulturu nasilja nad ženama, a istovremeno i činjenice da svakodnevno živimo kulturu nasilja utemeljenu u rodnim ulogama i dvostrukim kriterijima.

Upravo zbog tih dvostrukih kriterija i rodnih uloga, djevojka koja je bila seksualno aktivna s tadašnjim dečkom postala je žrtvom ucjene koja je rezultirala višestrukim grupnim silovanjima i to u periodu od godine dana. Toliko je snažan društveno i kulturno nametnut stid zbog činjenice da postoji „dokaz“ o njenom „nemoralu“ dok istovremeno tog straha za muškarce nije bilo, već su bili u mogućnosti taj „dokazni materijal“ koristiti kao sredstvo prisile i iznuditi tako seksualne odnose s njom. Ovakvi dvostruki, diskriminatorni kriteriji okoline, s jedne strane, onemogućili su  djevojci progovaranje o seksualnom nasilju koje je proživljavala dok su, s druge strane, pružili uporište silovateljima za uspješnu ucjenu. Nažalost, traumatiziranje  se nastavlja tabuiziranjem seksualnog nasilja u pravosuđu koje i dalje pravi razliku seksualnog odnosa bez pristanka i silovanja, a uzroke ovom kaznenom djelu traži u karakteristikama žrtve.

Dakle, ovo nije primarno pitanje korupcije, već rodno uvjetovanog nasilja i njegovog društvenog, a samim tim i političkog utemeljenja.

S obzirom na sve navedeno, pitamo: Koliko dugo će se predstavnici institucija besramno izvlačiti na floskule dok bi jedina odgovornost, koju mogu dosegnuti, bila trenutak priznanja da ih – nije briga!