Kada su se u avionu Ryanaira zadarski novinari na putu za Bruxelles šalili kako će im se sigurno dogoditi neka nepredviđena situacija o kojoj će "morati izvještavati", nisu mogli ni zamisliti što ih sve čeka i koliko su u pravu. Neizvjesnost i najdulji put u životu.

Na poziv europarlamentarke Biljane Borzan (SDP), u društvu ljudi iz stranke, nekoliko srednjoškolaca iz Labina i kolega iz medija (Zagreb, Split), krenuli smo iz zadarske Zračne luke u Bruxelles, gdje smo imali cilj - upoznati zgradu Parlamenta i popratiti dodjelu nagrada Najdonator.

Odmah po dolasku u belgijski grad diplomata, stripa, čokolade i pive smjestili smo se u hotel koji su nam osigurali organizatori.

Svatko je imao svog ''cimera/icu", a slobodno vrijeme svi su iskoristili za a što drugo nego istraživanje centra grada udaljenog svega nekoliko minuta pješke.

Neki su se odmah bacili u shopping, a neki u degustaciju belgijskih piva i jela koja se nude na ''svakom kantunu''.

Većini je Bruxelles odmah ostavio dojam poprilično dvostrukog grada - uz blještavilo konzumerizma koje se ogleda u nepreglednom nizu trgovina najvećih svjetskih brendova odmah se nadovezuje gruba slika siromaštva i poprilične prljavštine.

Primjerice, uz ogromne dvoetažne butike osvjetljene reflektorima vidjet ćete roditelje četvero djece koji planiraju provesti noć upravo na stepenicama ispod trgovine pokriveni kartonima i dekama.

Sam centar nudi sve što vam srce poželi, a hit suveniri su naravno belgijski truffels, raznolika ponuda piva, motivi stripova (Tin Tin, Štrumpfovi) i nezaobilazni kip Manneken Pis kojega smo od milja zvali "mali koji piša".

U zgradi Europskog Parlamenta ispred kojega smo odmah naišli na jedan mali prosvjed proveli smo oko dva i pol sata, srdačno dočekani od Biljane Borzan i njezinog tima. Njezini su asistenti Nikola Turčinov i Erol Gaši (Zadar). 

''Obećala sam da neću stati dok ne ostvarimo stvarnu ravnopravnost za sve građane EU. Dogovorena je zabrana različite kvalitete za sve proizvode, dakle i hranu, ali i tehniku, automobile i slično", objasnila nam je Borzan.

Još jedno slobodno poslijepodne i cijela ekipa, nas 55, uključujući Borzan, okupila se u restoranu Amadeo u Rue Sainte-Catherine na večeri.

I sve je bilo po planu i programu.

U četvrtak ujutro autobus nas je doveo direktno od hotela do Zračne luke Charleroi koji se nalazi nekih sat vremena od centra grada.

A onda je POČELO.

Ulaz u luku zatvoren - u tijeku štrajk djelatnika sigurnosne službe. Ispred nas već dvjestotinjak pa i više ljudi čeka i doznajemo da su djelatnici i dan prije štrajkali ...ali svega pola sata. OK, možda nam se posreći.

Vrijeme prolazi, ljudi je sve više. Strpljenja sve manje. Nakupljaju se i oblaci, a mi dakle nismo u nekakvom predvorju aerodroma, nego doslovno vani, na asfaltu.

U jednom trenutku postajemo nagurana masa ljudi, u kojoj počinje sve veća nervoza, čuje se i plač djece. I dalje ne prolazimo naprijed, a naš avion zakazan u 1:30 sati uredno kreće put Zadra - bez putnika!

Postaje nam sve jasnije da nećemo uspjeti doći kako je planirano, u četvrtak navečer. A onda blokada prerasta u prizor kakve vidite na televiziji - sigurnosna služba pojačana ''crnim oklopima'' propušta ljude JEDNOG PO JEDNOG što traje satima. Stojim na jednoj nozi i svakih deset minuta pomaknem se za jedan centimetar naprijed. Nas je 55, ulazimo na kapaljku, pokušavamo se držati zajedno.

Napokon, u zgradi zračne luke koja je sada ispunjena ljutim i umornim ljudima doznajemo da je štrajk djelatnika pravo, na koje se naš Ryanair ne obazire i poletio je jer je taj avion nakon dolaska u Zadar morao krenuti na drugu destinaciju.

Nema ni govora o dizanju ekstra aviona za nas 55, a opcija povratka trajala bi danima jer bi nas prevozili pet po pet osoba, kako se već uspijemo smjestiti! Ne pomaže nam ni poziv direktoru Zračne luke Zadar Josipu Klišmaniću.

Prebacuju se loptice odgovornosti dok prolaze sati i sati.

O cijeloj situaciji izvještavaju belgijski i nizozemski mediji, a i hrvatski mediji pišu o ''Hrvatima koji su zapeli i ne znaju što ih čeka".

Naše šale postaju sve crnije, ali ne gubimo optimizam. Ne želimo se kao grupa razdvajati, idemo do kraja!

Svi letovi su prebukirani, a Biljana Borzan i njezin tim u tom trenutku uspjeli su nam osigurati smještaj (za tu noć) i preko agencije s kojom su dogovarali sve detalje putovanja, autobus koji nas treba pokupiti ispred hotela u petak.

Ali kad? 

Autobus čekamo cijeli dan. Lutamo po gradu, neki su posjetili Atomium.

Najavljen u 17 sati, bus dolazi iza 18:30 sati i krećemo prema Munchenu. Samo je jedan vozač pa po zakonu mora svaka 3 sata stajati 45 minuta.

Tamo, u Munchenu u 5 sati ujutro po nas dolazi drugi autobus. 

Nastavljamo put preko cijele Europe, kroz Njemačku, Austriju, Sloveniju. Sati prolaze i prolaze, ali optimizam se ne gasi. Smišljaju se pitanja za kviz o Bruxellesu i našem putovanju, pitanja toliko interna da nas svih tjeraju na smijeh. Pjevaju se pjesme poput "Poljubi zemlju po kojoj hodaš" i zaključuje se da se prava uređena Europa u stvari nalazi u Hrvatskoj.

U Rijeci se iskrcava velik dio ekipe, a potom bus kreće prema Zadru, gdje ostavlja nas i Splićane, koji su tu ostavili svoje automobile.

Nikada nisam mislila da ću se toliko veseliti pogledu na naš lipi podvelebitski kraj i tabeli Zadar 2. Nikada nisam mislila da ću pomisliti koliko je u stvari naš Zadar čist i pun toplih ljudi. Naravno, kako vrijeme bude odmicalo pamtit ću samo ''sretne dane''-trenutke u Bruxellesu, a na to će nas svih podsjećati malo more fotografija i videa.