Mons. Želimir Puljić, kao pastir Zadarske nadbiskupije u kojoj se u četvrtak 28. veljače u Pagu dogodio užasan zločin oca prema svojih četvero djece, zgrožen tom tragedijom koja je pogodila cijelu Hrvatsku, dao je izjavu u za HKR.

''Strašno me potresla vijest iz Paga, da je čovjek bacio svoju vlastitu djecu. Nevjerojatno! To ne može nikako učiniti ljudsko biće, nego mora da ga je zaista, u datim mračnim trenucima, zgrabio Sotona i to mu sugerirao. Ma strašno je to!

Dijete koje je rođeno iz ljubavi, za koje oni kao otac i majka žive, da tako završi. Moramo biti svjesni te opakosti, tih loših događaja. Potresla me najprije činjenica da su ta djeca doživjela to što su doživjela. Nešto što čovjek ne može pojmiti.

Dijelim tjeskobu svih koji su pogođeni tim činom. Molim se Bogu za njihovo ozdravljenje i uključujem u te molitve i sve naše obitelji. Potičem neka vrednote koje su naslijedili primajući odgovornost oca i majke odgovorno obavljaju, budu vjerni jedni drugima, kako bi se očitovala Božja ljubav koju je Bog zagarantirao ocu i majci kad ih je pozvao da budu njegovi suradnici. Zazivam Božji blagoslov, ali i poticaj da jedni drugima pomažemo i da takvih događaja više ne bude“.

U vremenu porasta nasilja koje se očituje među svim generacijama, u raznim sredinama, a na osobit  način pogađa i same obitelji u odnosima njenih članova, postavlja se pitanje i učinka odgojne uloge Crkve. Odgovornost za formaciju prihvatljivog, moralnog ponašanja ljudi dotiče sve dijelove društva. U tom kontekstu nadbiskup Puljić je rekao:

„To je kompleksan i kompliciran proces. Nalazimo se u vremenu prebacivanja vlastite odgovornosti. Crkva je dužna činiti što joj je Gospodin povjerio, ali ne može sve.

Zato su nam potrebni pomoćnici. A prvi pomoćnici u Crkvi su roditelji. Mi se nalazimo u jednom teškom vremenu, kad s jedne strane, brojni roditelji nisu svjesni koju su odgovornost preuzeli pred Bogom, pred društvom, pred Crkvom, pred narodom, kada su odlučili živjeti zajedno. Nisu svjesni također ni sakramentalnosti čina i veličine kojom ih je Bog pozvao da budu njegovi suradnici.

Nisu svjesni odgovornosti u tom pogledu. Zato smo potrebni jedni drugih. Crkva zapravo nije prezbiterij, kler, biskupi. Crkva je narod Božji u kojem svatko ima svoju odgovornost, svoju funkciju. Tako smo i mi pozvani biti voditelji, djelitelji svetih tajna, biti odgojitelji naroda Božjega. Ali nadasve su tu pozvani roditelji i svi odgovorni u društvu.

Dakle, ne možemo prati ruke ako se takve stvari događaju u našoj sredini. Ne možemo ne vidjeti ako ima kriminala. Ne možemo ne viknuti, tako se ne radi! Ne možemo ne učiniti sa svoje strane ono dobro što treba učiniti. Zaista smo na vrlo odgovornoj službi, ali smo pozvani zajedničkim snagama širiti dobro, činiti dobro i braniti vječne istine o čovjeku i njegovoj budućnosti“.

Ines Grbić