Posljednji ispraćaj mons. Ivana Mustaća u četvrtak 24. siječnja u njegovoj rodnoj Privlaci, mnoštvom ljudi i iskazanim emocijama prisutnih, odraz je i prema zasluzi onoga kako je don Ivan živio.

Živio je za narod i narod mu je došao. Za gotovo sve to je najveći sprovod kojem su ikad u životu prisustvovali. I pitanje je kome će se više takav pohod ljudi ponoviti. Više tisuća i nepregledno mnoštvo vjernika svih generacija iz Grada Zadra, zadarskog zaleđa te otoka, kao i ljudi iz drugih hrvatskih gradova kojima je u životu pomogao i duhovno ih pratio, u individualnom i organiziranom dolasku autobusima ispratilo je svoga omiljenoga župnika i dragog svećenika na sprovodu koji je bio proslava vjere u vječni život; slika žive i velike Crkve, zajedništvo klera i laika.

Svjedočanstvo ljubavi naroda svih uzrasta za svoga pastira. Izraz zahvale i poštovanja čovjeku koji se tijekom 39 godina svoga svećeništva dao i založio na razne načine pomoći živote tolikih generacija kojima je dijelio sakramente: vjenčao, krstio, sprovodio, pričestio i krizmao. Za tolike je molio i izmolio razne životne nakane koje su vodile još većem povjerenju u Božje zahvate u životu ljudi. Pomagao je mnoge siromahe u duhovnoj i materijalnoj potrebi.

Još pola sata nakon sprovoda, iz Privlake je prema Zadru išla kolona osobnih automobila. Mnogi procjenjuju da se u Privlaku slila rijeka od sedam tisuća poštovatelja požrtvovnog don Ivana koji se trošio u žarkoj ljubavi služenja za dobro duša. Mnoštvo ljudi nad njegovim grobom zaključno je, prema njegovoj želji, pjevalo Vjerovanje, Vodi me u nebo i Uskrsnuo je. I vremenske prilike na dan don Ivanovog ispraćaja bile su u znaku njegove osobnosti. Nakon kišnih dana u Zadru, koji kao da su bili znak suza mnogih koji su za don Ivanom plakali u sjećanju na njegovu plemenitu dušu, na dan sprovoda osvanula je vedrina, kakav je on, vedar bio. Bilo je sunčano, kako je on cijeloga života osmijehom i toplinom zračio te prava mjera bure, znak oštre brzine, svježine i bistrine, osobina koje su krasile don Ivana.

Njegov grob nalazi se u blizini morske pučine, kako je on cijeloga života na poziv Gospodina bacao mreže, i u horizontu s mostom, znakom prijelaza s ove obale života u vječnost, staza koju nam svima valja prijeći.      

Dva sata prije početka mise, puk koji je imao potrebe ispratiti don Ivana i brojnim cvjetnim vijencima, imao je prigodu doći pred lijes don Ivana i poškropiti ga. Za to se vrijeme molila krunica. Misu zadušnicu u župnoj crkvi i sprovodni obred predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Prigodne riječi prije početka i na kraju mise uputio je don Marinko Duvnjak, privlački župnik i bliski don Ivanov prijatelj. Brojni svećenici ispratili su svoga subrata pridošli iz svih dijelova Hrvatske.

„Sve nas je iznenadila i pogodila vijest o brzoj smrti našeg svećenika mons. Ivana Mustaća. On je u prosincu pošao u Zagreb učiniti rutinski pregled zbog određenih poteškoća. Mislio je nakon par dana vratiti se i nastaviti s blagoslovom obitelji u župi sv. Stošije u Biogradu. Umjesto brzog povratka u župu, dovezli su ga ovih dana u rodnu župu na ispraćaj i odlazak u vječnu domovinu. Brojni izrazi suosjećanja zbog njegove prerane smrti pokazuju ne samo žalost i tugu zbog toga rastanka, nego i ponos zbog činjenice što su upoznali tako vrijednoga radnika na njivi Gospodnjoj“ rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi koju je naslovio: „Za stanovima Jahvinim trajno je čeznula i duša don Ivana“.

„Bilo mi je lijepo i dirljivo čitati oporuku don Ivana koju je napisao 1. svibnja 2015. g. prije odlaska na operaciju srca. Tekst ispisan čitljivim rukopisom očituje i „čitljivost njegove duše“. Ta je oporuka ne samo kronologija njegova 63-godišnjeg života, nego i ispovijed svećenika koji je „bio sretan u svom zvanju“. Ta oporuka govori o svećeniku koji je volio povjerene mu ljude u župama gdje je pastoralno djelovao. Crkveni pokreti kao razne duhovne stvarnosti pomogli su mu „otkrivati lice Krista Spasitelja“ koji je došao radi našeg spasenja“ rekao je mons. Puljić.

Don Ivan je nosio veliku ljubav prema Nadbiskupiji i svim župama gdje je pastoralno djelovao. Volio je i svoje rodno mjesto Privlaku pa je htio da misa zadušnica bude u župnoj crkvi Rođenja BDM gdje je s mamom dolazio u crkvu i gdje je od najranije dobi u toj crkvi s bratom Marijom gledao djeda Josu i baku Mariju. Usput, jedna od najdražih pjesama don Ivana bila je 'Dida moj' Arsena Dedića koju je uvijek s ganućem pjevao.

Čitanja koja je don Ivan odabrao da se navijeste na misi i čiji se sadržaj ispunio u njegovom životu, opisuju evanđeosku radikalnost o kojoj Isus govori pred narodom i apostolima. „To treba biti glavno obilježje u životu svakog vjernika i svećenika. 'Tko me hoće slijediti. Neka uzme križ svoj i neka ide za mnom. Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a dušu svoju izgubi". Odabir toga evanđeoskog ulomka pokazuje da je don Ivan to imao trajno pred svojim očima, da mu je Isusova radikalnost bila izazov i poticaj.

Odabir psalma 'Čežnja za svetim mjestima' pokazuje kako je ta čežnja bila nutarnji motor njegove pastoralne aktivnosti koju nekad nije bilo lako slijediti“ istaknuo je mons. Puljić, zahvalivši don Ivanu za sve dobro što je učinio, svjedočio i propovijedao. „Ulazim u novu fazu moga života, napisao je u oporuci, a to je tjelesno trpljenje i bolest, pa se mogu malo suobličiti Kristu patniku. To pozitivno raspoloženje moglo se osjetiti i u zadnjim danima njegove borbe s opaskom bolešću. To sam osjetio kada sam ga posjetio nedavno u bolnici pa mi je povjerio kako se "ne plaši toga putovanja“ rekao je nadbiskup.

Za prvo čitanje na misi zadušnici don Ivan je htio ulomak iz Knjige proroka Izaije, 4. pjesma o Sluzi Jahvinu, koji govori o poniženom Kristu koji je na sebe uzeo naše grijehe i boli, a Isusove rane nas su zacijelile. Drugo čitanje je iz Druge poslanice Korinćanima, gdje apostol Pavao piše o apostolskim tegobama i nadama, kako možemo biti progonjeni, ali nismo napušteni, obarani, ali ne oboreni, jer se Isusov život očituje u nama, te navješta da će Bog koji je uskrisio Isusa i nas s njime uskrisiti. Psalam 84 kaže 'Kako su mili stanovi tvoje, Gospodine', a ulomak iz Evanđelja po Marku da čovjek koji hoće slijediti Isusa treba uzeti svoj križ na sebe. Providonosni je znak da je i na lijesu don Ivana bio lik Kristove trnjem okrunjene glave, kako na svojim ramenima nosi križ.   

Zadarski nadbiskup pročitao je i sućuti dvojice crkvenih službenika, slažući se s njihovim mislima kako je „don Ivan bio vrijedni pastoralni radnik i uzorni župnik koji se nije štedio na Njivi Gospodnjoj. Osjećalo se da trpi što ne može osvojiti više duša za Isusa Krista. Ali nije mirovao. Trudio se i preko svojih snaga, ne obazirući se na signale koje mu je tijelo odašiljalo. Njegovom smrću osjećamo veliku prazninu i žalost. Ljudski gledano, mi u njegovoj smrti vidimo gubitak“. U zahvalnosti mons. Mustaću za prijateljstvo i zajedničko koračanje, nadbiskup je poželio da Gospodin bude nagrada don Ivanu za njegov žarki trud u Božjem djelu.

Dijelove iz don Ivanove oporuke puku je na kraju mise pročitao don Marinko Duvnjak. „Oporuka nije, kako obično mislimo, samo tekst o onome što nekome ostavljaš, nego ono što imaš najvažnije reći. Ono što si živio, što smatraš da je životna mudrost. Ono što si sabrao, to je oprouka u kršćanskom smislu“ , rekao je don Marinko. Don Ivan je osjetio duhovni poziv još s pet godina. Nikome to nije otkrio, nego je to skrovito nosio u svom srcu, do 7. razreda kada je to rekao svom župniku, pa je nakon osmogodišnje škole otišao u zadarsko sjemenište.

„Znao sam biti zahtjevan, ali moji župljani znali su da ih neizmjerno volim. Cijeli moj život obilježio je sv. Ivan Pavao II. Nadahnjivao sam se njegovom dalekovidnošću. Veliki događaj moga života bio je njegov dolazak u naš Zadar. Sva ona atmosfera podsjećala me na događaj Duhova. Tu su se vidjeli plodovi Nove evangelizacije“ piše don Ivan u oporuci. Za svoju službu u Biogradu kaže: „Tu sam se malo smirio i opet uživam u slobodi pastorala“. Zaključno u oporuci don Ivan poručuje: „Ja nisam promašio. Moj život je imao smisla. Bolje je jedan dan u milosti nego tisuću u grijehu. Grijeh uvijek uništava Božji plan s našim životom. Grijeh je stvarno iskustvo smrti. Ne sudim nikome, jer sam i sam iskusio svoju slabost.

Svećeništvo je najdragocjeniji Božji dar i bez Boga nije ga moguće ispravno živjeti. Moje svećeništvo je djelo Božje. Molim oproštenje od svih koje sam na bilo koji način povrijedio. Opraštam svima, posebno klevete na moj račun. Kad sam bio mlad htio sam se opravdavati. Sada to ne činim. Radujte se, kličite – velika je vaša plaća na nebu, kaže Isus“.

Na kraju don mise, don Marinko je s pukom podijelio još jednu veliku i dirljivu činjenicu. Tijelo don Ivana dovezli su u utorak iz Zagreba u mrtvačnicu u Privlaku u 15,30 sati. „Otvorili su lijes, a kad sam ugledao tijelo don Ivana, bio sam ugodno iznenađen. Njegovo lice je bilo lice živog čovjeka. Toliko puta sam vidio pokojnike. A lice don Ivana bilo je nasmiješeno i blaženo. Lice mu je bilo kao da njegova duša blaženo promatra Gospodina. To me doista duboko ganulo. Jer kad čovjek umre, pogotovo od moždanog udara, ostane grč na licu. Međutim, njegovo lice se potpuno preobrazilo, s onim njegovim osmijehom. Mogu reći da ga nikad nisam vidio radosnijeg u životu. Bog nama ljudima daje znakove. Čudesa su prozor budućega svijeta u naš sadašnji svijet. Don Ivanu je već kao pokojniku toliko lice preobraženo, vedro, blaženo. I to me utješilo. Vjerujem da doista imamo zagovornika na nebesima“ rekao je don Marinko.

Istaknuo je kako je providonosno da se od crkve do groblja ide ulicom sv. Ivana Pavla II., kuda je prošao lijes s tijelom don Ivana, koji je sv. Ivana Pavla II. osobito ljubio, koji mu je, prema vlastitim riječima, „otkrio ideje s obzirom na župu“ i „sada se nalazi s njim u nebu“, rekao je don Marinko. „Kad sam ga posjetio u bolnici u Zagrebu, rekao sam mu: 'Ivane, ti si se kroz svoj život naradio. Ti si radio za trojicu i možeš slobodno otići Gospodinu. Jer si svoj trud, napor, elan, sve što si imao, ispunio si sve što čovjek može ispuniti u jednom životu. Ali molimo za tebe i želimo da još budeš s nama. Bio je dirnut.

Mi ljudi imamo svoje želje, a Bog zna što je najbolje“ rekao je don Marinko, istaknuvši da je don Ivan ostao povezan s nama otajstveno, u Isusu. „Don Ivan sada zagovara nas, brine za naše duše i spasenje na puno snažniji način. Vjera nas uči, Krist nam to govori: 'Kad budem uzdignut na križ, sve ću privući k sebi'. Kad ode s ovog svijeta, kad uskrsne, sve će privući k sebi. Pokojni don Ivan će nas još više, snažnije privlačiti Bogu“ istaknuo je don Marinko.  

Veliki znak puku koji su mnogi prepoznali bio je i blizina u danima ispraćaja dvojice svećenika koji su u zajedničkom radu odgovornog upravljanja Zadarskom nadbiskupijom, obilježili prvo desetljeće 2000-ih godina u Zadarskoj nadbiskupiji. Dva Ivana - Prenđa i Mustać, dva bliska suradnika, nadbiskup i generalni vikar. Umrli su u isti dan – ponedjeljak. U istim okolnostima – dan prije početka Teološko pastoralnog tjedna u Zagrebu u siječnju. I od iste boli - srca - organa koji daje život svima, ne samo sebi, nego i drugima. Godišnjica smrti nadbiskupa Prenđe dan je poslije don Ivanovog pokopa.

Bili su podudarni za života, bliski u poimanju i požrtvovnom življenju svećeništva. Njihova duhovna blizina očitovana je i u istim danima kada ih je Gospodin pozvao u svoja nebeska prostranstva, gledati Boga licem u lice kroz svu vječnost.