Pa zar je to moguće?, pitaju se mještani Luke. Već danima, mjesecima godinama ništa se ne mijenja. Posvuda razbacano smeće.

U zimskom periodu u toj slikovitoj oazi živi osamdeset stanovnika, zadnje brojenje. U taj strogi režim su ušli samo oni žitelji koji minimum deset mjeseci žive na otoku.

Svi ostali, koji posjećuju svoje rodno mjesto, mjesto svojih nana, dida, svekra i svekrve dolaze povremeno, nisu ušli u spisak stalnih žitelja.  Međutim, u ljetnom periodu ta se brojka povećava i do šest puta.

Osim što rodni kraj posjećuju američki, australski, europski Lučani, mjesto vrvi od domaćih i stranih turista, nautičara, biciklista, daskaša...

Bez obzira bio ljetni period ili onaj zimski, još se nikada, uistinu nikada nije dogodilo da općinski ''higijeničari'' pri pražnjenju kontejnera za smeće u kamion očiste onu količinu koja se prospe pri samom ukrcaju.

Dapače, događalo se kako starije osobe posrnu po rasbacanom smeću.

Također, na čudu su i biciklisti, nakon vožnje po čistoj cesti odjednom se ispred njih stvori povišena hrpa otpada. A tek kada na cesti ili ispred kontejnera stoje danima odbačeni ostaci ribe - smrdi čitava vala i mjesto Luka poput kuge.

Do kada?