Danas se prema katoličkom kalendaru slavi blagdan Svetoga Benedikta. Posebno svečano će se proslaviti u benediktinskom samostanu Svete Marije u Zadru, gdje će u 19 sati započeti koncelebrirano misno slavlje predvođeno zadarskim nadbiskupom monisignorom Ivanom Prenđom.

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan sv. Benedikta premješten je na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivac benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće.

Benedikt je roden oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku.

Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga.

Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice trebaju postati crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba biti slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malo-pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, "škola služenja Gospodinu", u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života - po uzoru apostola - naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: "Moli i radi!"

Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog tome je što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti.

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: "Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!" Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. "Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima"