Simptomi anoreksičnog poremećaja su izbjegavanje obroka kod kuće, pretjerano vježbanje, vaganje i brojenje kalorija

Iako o ljepoti nije uputno raspravljati, zadnjih se godina nemalo uz pomoć medija nameću njezini standardi. Svijet estrade a često i modna scena uvelike utječe na težnju dijela mladih ljudi za savršenim izgledom. Kako bi stala na kraj (pre)mršavim djevojkama s modne piste, Francuska je ovih dana o tome donijela i poseban zakon.

U želji za lijepim i zdravim izgledom nije problem kad se nožu podvrgnu oni s klempavim ušima, kljukastim nosom, pa i viškom kilograma, ali kad se u toj želji počinje narušavati ravnoteža normalnog organizma, stanje zvoni na uzbunu.

Česta je prijetnja zdravlju adolescenata psihički poremećaj hranjenja, poznat i kao anoreksija. Korijeni te bolesti su u genetici, obitelji, društvenom okruženju i standardima ljepote.

Tim više, jer se mladima u mnogim časopisima i na televiziji nude lijepi i (gotovo) savršeni uzori, kojima i sami počinju težiti. Iako ne zaobilazi muškarce, anoreksija je veći problem mladih djevojaka. Prema riječima psihijatra dr. Zorana Juretića, voditelja odjela Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj u Zagrebu, njima dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske.

Dio vitalno ugroženih nerijetko se liječi na pedijatriji u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj. Bolest poremećaja hranjenja najčešća je kod djevojaka u dobi od 14 do 15 godina, kaže, dodavši da im pacijenti uglavnom dolaze s roditeljima zabrinutim za zdravlje djece. Oni pak ne vide problem, smatrajući da roditelji pretjeruju u brizi. Prvi znakovi bolesti su izbjegavanje obroka kod kuće, izgovori da nisu gladni, nerijetko primjenjuju posebne dijete, sami si kuhaju, pretjerano vježbaju, stalno se važu i broje kalorije.

Anoreksične osobe gotovo suicidno strahuju od toga da će nakupiti kilograme, a pri normalnoj težini stalno se vide predebelima. Dijagnoza anoreksije, tvrdi Juretić, određuje se prema zadanom indeksu. Dodaje da ta bolest dolazi iz glave, jer oboljeli ima poremećenu shemu doživljaja tijela. Liječenje zahtijeva višedisciplinarni pristup: od pomoći psihijatara, pedijatara do rada s obitelji s kojom se analizira problem i traži uzrok.

Sustavni gubitak težine, među ostalim, kod djevojaka uzrokuje gubitak mjesečnice i poremećaj rada hormona, što nerijetko dovodi do povećane dlakavosti, gubitka koštane mase, problema sa srčanim ritmom... Anoreksija se u 50 posto slučajeva povezuje s depresijom u obitelji, a nemalo od nje obole osobe koje se osjećaju zapostavljenima pa, ugrožavajući si život, svraćaju pozornost obitelji na sebe. Da bi se mogao tretirati takav pacijent, treba ga privoljeti na odlazak liječniku, jer sam gotovo i ne traži pomoć, osim kad mu nije ugrožen život.

»Anoreksija kod djevojaka nemalo proizlazi iz poremećenog odnosa majke i kćeri, a kod dječaka su to dublji poremećaji čak i psihotične naravi, što može biti uvod u psihozu«, napiminje Juretić. Liječenje i terapija su zahtjevni. Prva je faza hospitalizacija, a slijedi ambulantni tretman. U tom tvrdokornom poremećaju hranjenja, ističe, psihijatri i pedijatri u somatskom dijelu imaju najviše posla.

Bolest može smrtno završiti, a svjetski podaci ukazuju da je ta stopa čak 10 posto. U Hrvatskoj još nema sustavnih istraživanja, a godišnje u Kukuljevićevoj imaju do šest slučajeva za sustvnu bolničku obradu. I pored višedisciplinarnog tretmana tih pacijenata, nisu uspješne sve terapije u rješavanju anoreksije, jer se bolest može vratiti. Najčešća je tzv. terapija uz pomoć obitelji (razgovor i nadzor nad oboljelim), a provodi se i ona medikamentima, koja uključuje antidepresive, a kad je bolest dublje naravi i antipsihotike.

Tihana Harapin Zalepugin, vlasnica modne agencije Talia Model, kaže da joj nije jasno zašto su se svi, kad je riječ o anoreksiji, okomili na manekenstvo i manekenke. Svi misle da o tome sve znaju, a nije tako, jer je problem pretilosti ozbiljniji i kompleksniji od anoreksije, smatra.

Nijedan dizajner neće bolesnoj djevojci dati da nosi reviju, a Francuzi valjda znaju zašto su donijeli svoj zakon. Danas se status manekneke olako prisvaja, a zna se da su to djevojke koje isključivo snimaju i rade za modne kataloge, kampanje i revije. Trebaju biti visoke od 1,75 do 1,80 metara te opsega bokova od 89 do najviše 92 centimetra. Težina nije važna, jer neke su djevojke slabije građe, druge imaju teže kosti...

»'Idealni' omjer 90-60-90 nije u modi otprije tridesetak godina kad je i moja malenkost nosila revije. Zapravo i nema idealnih mjera. Najidealnije su one s kojima se čovjek dobro osjeća. Kod nas djevojke nisu premršave. Naravno, ako vam dođe više njih, može se provući koja premršava. Kod nas ljudi žele biti mršavi, a kad to postignu, kažu im da su bolesni. Djevojke su u moje manekensko doba također trebale biti visoke i tanke, a danas se od svega pravi senzacija. Ljudi nemalo govore o onom o čemu nemaju dovoljno spoznaja«, zaključuje Tihana Harapin Zalepugin.