Prosječni Amerikanac se nađe na nekom od brojnih monitora svakih trideset sekundi svog života

Iako je potpunu privatnost i sigurnost gotovo nezamislivo ostvariti, pojam privatnosti je poslije terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. naročito narušen, osobito u SAD-u i Velikoj Britaniji koja je nekoliko godina poslije također doživjela seriju terorističkih napada.

Prema dostupnim podacima, oko 30 milijuna nadzornih kamera širom svijeta svaki tjedan snimi više od četiri milijarde sati videozapisa koji se pomno proučavaju, a svakog trenutka instaliraju se nove nadzorne kamere i to na mjesta gdje bi ih se teško moglo zamisliti.

Stoga ne čudi da se prosječni Amerikanac nađe na nekom od brojnih monitora svakih trideset sekundi svog života. Koliko je premrežen sustav videonadzora, slikovito svjedoči i podatak kako se prosječni Amerikanac pojavi i do 200 puta dnevno na snimkama sigurnosnih kamera postavljenih od ulaza u državne zgrade do trgovačkih lanaca pa i čak javnih nužnika. U Londonu je čak 10.000 nadzornih kamera, no neka su istraživanja pokazala da su one neučinkovite kad je u pitanju ulični kriminal.

U tim dvjema državama na snazi je i, po nekima sporni, propis o slobodi informiranja koji su iskoristile pojedine nevladine organizacije pridobivši dragocjene dokumente što su ih američke tajne službe htjele skriti od javnosti, a tiču se akcija telekomunikacijskog prisluškivanja i nadzora američkih državljana.

Među njima je i sustav Carnivore osmišljen za nadzor interneta i svega što je na mreži. Policajci i profesionalni zaštitari, pak, ne dijele mišljenje da su kamere i cijeli sustav nadzora neučinkoviti. Robert Pažitka, predsjednik Udruge tehničke zaštite Saveza udruga Hrvatskog ceha zaštitara, na nedavno održanom okruglom stolu iznio je zanimljiv slučaj dvaju gradova upravo u Britaniji gdje je u jednom postavljeno nekoliko sigurnosnih kamera, a u drugom niti jedna. U gradiću s kamerama stopa kriminala smanjila se za čak 40 posto, dok je u drugom bez videonadzora porasla.

Prema iskustvima policija europskih zemalja koje se koriste tom mjerom, sustav kamera za nadzor ne samo da pridonosi većoj uspješnosti u rješavanju kriminalnih slučajeva, boljem održavanju javnog reda i mira, te regulaciji prometa, već djeluje i preventivno, a može se upotrijebiti i za zaštitu pa i nadgledanje policije u obavljanju njezina posla.

Reakcije građana su, prema europskim iskustvima, općenito bile pozitivne jer je ulični kriminal - krađa automobila, provale, prepadi, preprodaja droge i džeparenje - gotovo nestao iz gradskih centara. Vjeruje se da već sama prisutnost kamera na određenom mjestu - a one se postavljaju na mjesta s najvišom stopom kriminaliteta - znatno utječe na ponašanje ljudi i dokazano ih odvraća od kriminalnih radnji.

No, uvođenje sustava nadzornih kamera izazvalo je i neke suprotne reakcije u javnosti. Udrugama za zaštitu ljudskih prava kamen spoticanja uglavnom je bilo ugrožavanje privatnosti. Pritom su isticale da osobe koje rukuju kamerama, mogu pratiti privatne aktivnosti građana bez njihova dopuštenja, i to i u situacijama koje nemaju nikakve veze s kriminalnim postupcima.

Rezultat takvog videonadzora često su bile rastave braka i drugi obiteljski problemi. Problem Velikog brata, tvrde i policija i zaštitari, zapravo ne postoji, jer su kamerama pokriveni samo određeni dijelovi grada, a snimljeni materijal se ne pregledava niti čuva.

Zakonskim odredbama je određeno da se samo snimke iz novčarskih institucija moraju čuvati najmanje tjedan dana, a ti se materijali pregledavaju samo ako se dogodilo nešto ozbiljno.

Razina sigurnosti i zaštite privatnosti na internetu posebno zabrinjava korisnike tzv. elektroničke trgovine.