Sve više malih pacijenata dolazi na psihijatriju zbog simptoma ovisnosti o računalnim igrama

Četrnaestogodišnji Luka tipični je primjer djeteta koje se liječi u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu. Njegova su dijagnoza smetnje u učenju i ponašanju, a u bolnicu je stigao u pratnji majke i sestre vrtićke dobi.

Psihijatrijsku procjenu, na osnovi koje bi se vidjelo kako mu pomoći, zatražila je Lukina škola u kojoj nastavnici s dječakom više nisu mogli izlaziti na kraj. Ometao je nastavu, radio što ga je volja, bio agresivan... U razgovoru sa stručnim osobljem priča o Lukinu neprilagođenom ponašanja ubrzo se počela rasplitati. Od njegova rođenja otac je stalno bio na poslu, gotovo da je u obitelji bio stranac.

Na majku je pao sav teret odgoja prvo jednog, a kasnije i drugog djeteta, ali i briga o kućanstvu. I sama zaposlena i pritisnuta obvezama, Lukina se majka osjećala iznevjerenom. Nesvjesno je svoje frustracije i tjeskobu te nezadovoljstvo brakom reflektirala na odnos s djecom, pogotovo Lukom. Dječak je tako doživio dvostruko odbacivanje, prvo od oca za kojeg je s tugom rekao: »Nikad nismo igrali nogomet«, a kasnije i od majke. Na racionalnoj razini, majka se za Luku brinula, nije bio gladan ni prljav, išla je u školu na informacije, no dječaku je nedostajala emocionalna komunikacija da bi se osjetio prihvaćenim. Liječenje je potrajalo, a pravi rezultati počeli su se pokazivati tek kad je i otac došao na terapiju.

»Spas za ovu obitelj bilo je to što je otac, uvidjevši dubinu problema, počeo više sudjelovati u obiteljskom životu. Poremećene odnose u naizgled normalnoj obitelji svako dijete doživljava drukčije«, tvrdi dr. Neda Grgić, ravnateljica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež. Lukina priča tipična je priča o djetetu s problemima odrastanja, a ono što zabrinjava je trend sve ranijih početaka psihičkih problema kod djece. U bolnici se nerijetko nađu i zabrinuti roditelji trogodišnjaka: »Viču, tuku, bacaju se, ne znamo što učiniti.« Težište rada kod male djece stavlja se na roditelje, jer očito je da je tu problem prvenstveno u njima.

»Ima roditelja koji su nesigurni u sebe i ne znaju se postaviti u određenoj situaciji, pa nas pitaju kako reagirati. Nije strašno pogriješiti u odgoju, no strašno je ne ući u roditeljsku ulogu. Dio roditelja se ne usudi biti roditelj. Neki su toliko nesigurni da smatraju da se za svaki korak trebaju savjetovati iz stručne literature«, kaže Grgić, naglasivši da se pred današnje roditelje postavlja više izazova, jer šire obitelji više nisu povezane kao što su bile prije. Činjenica je i da roditelji u utrci za movcem sve manje vremena provode s djecom. Sve učestalije rastave roditelja također vrlo stresno djeluju na djecu.

Dvanaestogodišnja Maja djevojčica je koja gotovo i nema prijatelja, povučena je i tiha, s tamnim kolutovima oko očiju. Njezin život počinje u virtualnom svijetu. Tamo je glavna i omiljena, razgovara svakog dana s desecima prijatelja i poznanika. U stvarnom životu ispunjava svoje obveze preko volje i to samo one najnužnije. Ostatak vremena, ali ne samo dana nego i dobar dio noći, provodi pred računalom.

Roditelji ne znaju što učiniti. »Sve više malih pacijenata dolazi na psihijatriju zbog simptoma ovisnosti o računalu i igrama. Djeca znaju zanemariti sve obveze - od hrane, preko kupanja, do školskih zadaća - i žive samo u virtualnom svijetu. Roditelji bi trebali biti svjesni da je sat dnevno proveden za računalom dovoljan djetetu«, objašnjava Grgić, dodajući da su djeca ovisna o računalnim igrama, raznim chatovima i sličnom gladna doživljaja uzbuđenja i imaju ga potrebu stalno iznova proživljavati.

Dječja psihijatrija najzahtjevniji je dio psihijatrije jer je potrebna posebna edukacija da bi se stručnjaci prilagodili dobi djeteta. Petogodišnjak teško može izraziti što je zapravo njegov problem. Kod male djece najčešće je riječ o strahu od odvajanja od roditelja, što može rezultirati noćnim morama, mokrenjem u krevet i slično.

»Problem otkrivamo posebnim postupcima u terapiji igrom i crtežom. Tom terapijom psiholozi mnogo mogu saznati već na temelju djetetova odabira igračke i načina na koji se njome igra. Izbor teme crteža također mnogo govori«, tumači Grgić. U liječenje djece obvezno se uključuju roditelji ili skrbnici. Često roditelji nisu ni svjesni da njihovo dijete ima problem, nego im drugi, primjerice tete u vrtiću ili učitelji, ukažu na to. Zna se dogoditi da tijekom terapije stručno osoblje otkrije da je dijete zlostavljano, što se odmah prijavljuje centru za socijalnu skrb i policiji.