Višnar tvrdi kako Hrvatska nije ni najgori primjer niti je stanje takvo da je potrebno uvoditi izvanredno stanje poput onog u Srbiji 2003. godine

Fran Višnar, Vjesnikov vojni analitičar, objavio je u današnjem dvobroju članak  u kojem piše o situacijama kad se država suoči s organiziranim zločinom.

Višnar tvrdi kako Hrvatska nije ni najgori primjer niti je stanje takvo da je potrebno uvoditi izvanredno stanje poput onog u Srbiji 2003. godine, ali prilike također ne treba uljepšavati ili tvrditi da to nije ništa. O tome kako je kod drugih, Višnar piše slijedeće:

"U Latinskoj Americi, konkretno u Kolumbiji, desetljećima egzistira paralelni izvor nestabilnosti. S jedne strane postoji organizirani kriminal podijeljen u moćne narko-kartele. Oni su toliko snažni i razgranati da se protiv njih može boriti jedino preuređenom vojskom (postrojbe se specijaliziraju za rat s gangsterima i u gradovima i u provinciji) i specijaliziranom policijom koju ne vode klasični policijski komesari nego šefovi obavještajnih službi.

S druge strane, u Kolumbiji djeluje ljevičarska gerila, nikla prvo kao urbana, a potom se raširila na selo i ukorijenila u džunglama. Narko-kriminalci imaju čitave paravojske koje čuvaju posjede nevjerojatno obogaćenih glavnih šefova i koje štite tajne laboratorije za proizvodnju kokaina i heroina najviše kvalitete. Marksistički gerilci služe se sličnim taktikama prikrivanja, ali i nečim čime nadmašuju organizirani kriminal. To su otmice i to u masovnim razmjerima.

Na meti su kolumbijski političari, uglednici, privrednici, časnici, vojnici, policajci, osobe iz javnog života i slično. Tim taocima, gerilci stvaraju svojevrsni sigurnosni štit i stalno destabiliziraju režim te dokazuju da on ne može učinkovito eliminirati njihov način borbe.

Uz pomoć Amerikanaca, kolumbijske vlasti su se prihvatile teškog posla: stvorile su represivni aparat koji mora biti sposoban istodobno djelovati i protiv gerile i protiv narko-mafije. Suština tog napora je imati brže i bolje informacije od onih kojima raspolaže protivnička strana. Pritom država ne lovi sitne ribe. Udara ravno u izvor svih svojih nevolja.

Mozgove kriminala i organizatore gerilske pobune treba uhititi, izolirati, a po potrebi i ubiti. A da bi se došlo do njih, taktika duboke infiltracije u neprijateljsku pozadinu najbolje je sredstvo. U mafijaške i gerilske redove ubacuju se najbolji, posebno školovani agenti kojima je sve dozvoljeno da bi se što bolje prikrili: mogu konzumirati drogu ne bi li ih narko-podzemlje lakše prihvatilo ili u gerilskim redovima dogurati do partijskih komesara koji imaju i pokriće da nekog ubiju ako treba da bi potvrdili svoju lojalnost pokretu.

Ljevičarska gerila uz otmice također trguje drogom koju ili sama proizvodi na teritoriju koji kontrolira (obično je lošije kvalitete od one iz pravog narko-lanca) ili otima iz mafijaških skladišta (tzv. narodna eksproprijacija) da bi je prodala u SAD-u i Europi i priskrbila financijska sredstva za oružanu borbu.

Hrvatska ima sreće da nema tako složenu situaciju, niti će je imati. Država neka radi što treba bez obzira na to što o tome mislili ovi ili oni mediji. Ne treba ni popuštati kad je u pitanju podjela važnih istražnih informacija s javnošću. Zašto usporiti ili pokvariti neku intenzivnu istragu samo zbog toga što ovaj ili onaj medijski koncern želi imati monopol nad informacijama do kojih je došla policija u suradnji s tajnim službama.

Ne smije se dozvoliti ni da medijske kuće koje žive od senzacija ubrzavaju istragu vršeći stalni pritisak na ravnateljstvo policije i nadležno ministarstvo, neprekidno ponavljajući: »Gdje su rezultati?« Oni će doći samo ako specijalizirane policijske i obavještajno-protuobavještajne institucije rade svoj posao diskretno, bez prevelikog publiciteta i manipuliranja.

Praksa u demokratskim i tranzicijskim zemljama pokazuje da za velike državne istrage često mogu biti fatalni utjecajni pojedinci, medijski tajkuni i žuti mediji u kojima je više špekuliranja i lažnih vijesti nego voća i povrća na nekoj solidno opskrbljenoj tržnici. Posebno su štetni oni medijski moguli koji umjesto novinarskih imaju političke ambicije.

Žele stršati i biti iznad države (svakom loncu poklopac), krećući se i u granicama regularnosti, ali i skrećući na mračnu stranu problema upuštajući se u izravne kontakte i poslovne veze s kriminalcima. Njih u nedemokratskim i nestabilnim režimima na koncu likvidiraju domaće tajne službe, a u demokraciji to čini mafija koja ne voli takve konkurente jer nikad potpuno ne vjeruje u lojalnost čovjeka koji je "nezdravo i pretjerano ambiciozan".

Ruski obrazac je dobro poznat, ali je onaj libanonski još suroviji. U Bejrutu nema mafije zapadnog tipa. Postoje samo političke skupine vjerskih zajednica koje žele vlast. One se obračunavaju ručnim raketnim bacačima, dirigiranim auto-bombama i eksplozivnim kamionima kojima upravljaju samoubojice.

U toj borbi za prevlast najbolje se snalaze sirijske tajne službe koje tradicionalno nadziru libanonsku političku scenu, usmjeravaju sukobe, obučavaju bombaše čas jedne čas druge strane i paze da se ništa od toga ne prelije na Siriju.

Hrvatski zadatak izgleda lakši, ali je istodobno i neizmjerno težak, jer je mafiju i političke avanturiste u njenim redovima trebalo pritisnuti mnogo ranije."