Brakorazvodne parnice, a na primjeru mnogih poznatih parova to smo zorno mogli vidjeti, na površinu izvlače najgore u ljudima

Maja je imala 20 godina kad se udala za pet godina starijeg Stjepana. Bila je to klasična priča o prvoj velikoj ljubavi koja je završila brakom. Uskoro im se rodilo dijete i mogla je to biti priča o sretnoj obitelji, no život često nosi nešto drugo, piše Vjesnik u današnjem dvobroju.

Stjepan je svoje bračne obveze tumačio kako se to njemu svidjelo, pa je ubrzo u priču ušla treća osoba. Maja je znala da se nešto događa, ali je zatvarala oči pred istinom. Ostala je trudna i drugi put, čineći pogrešku koju čine mnogi - pokušala je popraviti uzdrmane temelje braka još jednim djetetom. No, nije uspjelo.

Kako ni brak od prvog dana nije bio idiličan, tako ni rastava nije bila lijepa. Teške riječi pljuštale su s obiju strana, međusobno su se optuživali za krah. Unatoč tome, Maja nije požalila što je rodila i drugo dijete, iako joj kao samohranoj majci nije bilo lako. Tim više što Stjepan ni očinske dužnosti nije uzimao previše ozbiljno pa je, iako se kleo u vječnu ljubav prema djeci, u novčanik teško posezao. Uslijedile su tužbe zbog neplaćenih alimentacija, sudska ovrha na dio Stjepanove plaće i stalna podbadanja s obiju strana.

Djeca su vikendom, kad bi bila s ocem, nerijetko slušala loše o majci, dok ih je majka neprestano ispitivala što se događa u očevoj kući, kako se on ponaša prema svojoj novoj ženi, kakva je ona prema njima. Djeca su bila sve zbunjenija, rastrgana između onoga što smiju reći suprotnoj strani, a što moraju prešutjeti. Ne samo da se krah braka njihovih roditelja prelomio preko njihovih nejakih leđa, nego se i roditeljsko prepucavanje nakon rastave nastavilo najviše na njihovu štetu.

»Zabrana odlazaka drugom roditelju ili stalna ispitivanja što se događa kod oca ili majke, kao i ogovaranje bivšeg partnera pred djecom klasične su pogreške rastavljenih roditelja. Zbog toga najviše ispaštaju djeca«, drži psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, predsjednica Udruge za unapređivanje obiteljskog života.

»U postupku razvoda braka sud po službenoj dužnosti donosi odluku o skrbi roditelja s kojim će dijete živjeti te odluku o uzdržavanju maloljetnog djeteta«, kaže Đaković Vranković. Budući da statistike pokazuju da više od polovice brakova u SAD-u završava rastavom, hrvatska je statistika još i dobra. Analize ukazuju na to da bi 60 posto brakova novih generacija moglo biti razvrgnuto. Čak 40 posto nedavno rastavljenih parova u braku je bilo manje od pet godina, a postotak rastava viši je kod onih koji su u brak stupili mladi. Danas je sve više tridesetgodišnjaka s jednim propalim brakom. »Najgore je to što nakon rastave veliki postotak donedavnih bračnih partnera nastavlja rat«, tvrdi Uvodić Vranić koja se u svojoj dugogodišnjoj praksi srela s mnogim ogorčenim i povrijeđenim rastavljenim roditeljima čije su frustracije nehotice pogađale djecu.

Često se u prepucavanja roditelja uključuju i šire obitelji, poput baki i djedova, pa dolazi do pravih suparničkih klanova. »Na taj način kao da istovarujemo kofer na nejaka dječja pleća. Sebe liječimo, a dijete opterećujemo«, kaže Uvodić Vranić. Djeca su ionako pod teškim stresom zbog rastave jer ih muči hoće li ih otac voljeti ako žive s majkom, jesu li se njihovi roditelji rastali zato što su bili zločesti. Što je dijete manje, to je sklonije povjerovati da je odgovorno za razvod roditelja.

»Kad se roditelji odluče na rastavu, najbolje je da djetetu oboje kažu da se ne vole kao što su se voljeli prije i da će zato živjeti odvojeno, no da će njega voljeti cijelog života. Od djeteta se ne možete nikad rastati i to mu morate naglasiti. Djetetu je važno ponoviti da ono nije odgovorno za rastavu«, objašnjava Uvodić Vranić.

»Roditelji koji su se rastali trebaju se poštovati zbog svoje djece. Bivši supružnici su se skloni svađati oko svega samo da bude po njihovom, od odabira škole koju će dijete pohađati, do kritiziranja odjeće koju je jedan od roditelja kupio djetetu. Veliki broj bivših supružnika sklon je na svoje bivše i dalje polagati prava kad im to odgovara«, kaže Uvodić Vranić.

Istraživanja pokazuju da se djeca rastavljenih roditelja češće bore sa strahom od samoće i napuštanja i da u mladosti češće posežu za drogom i alkoholom. Također češće ulaze u brak prije 25. i češće pokreću zahtjev za rastavu. Jedna je od predrasuda da obično muškarci pokreću parnicu za rastavu braka, no statistike pokazuju da su dvije trećine rastava pokrenule upravo žene. »Muškarci se rastaju kad su pronašli novu osobu, a žene kad se više ne osjećaju sigurno u tom braku«, kaže Uvodić Vranić. Smatra da je do porasta broja razvoda došlo zato što su današnji naraštaji odrasli s mnogo manje odricanja, nego njihovi roditelji ili bake i djedovi, pa su manje tolerantni. No i emancipacija žena je učinila svoje. »Zaposlena žena nema razloga usklađivati narušene bračne odnose unedogled zbog egzistencije, jer je financijski neovisna«, drži Uvodić Vranić.

Brakorazvodne parnice, a na primjeru mnogih poznatih parova to smo zorno mogli vidjeti, na površinu izvlače najgore u ljudima. Bitka bez poštede vodi se, ako ne zbog djece, onda zbog imovine. Iako je zakon jasan i kaže da se sav bračni imetak dijeli na pola, često je teško dokazati koja je imovina stečena u braku.

»Na žalost, većina ljudi prekida loš brak i počinje lošu rastavu«, zaključuje Uvodić Vranić.