U svibnju prošle godine su radovi stali, stavljena je drvena pregrada i više nisu zabilježene aktivnosti. Mjesto radova više nije dostupno oku javnosti

Na fotografijama koje su snimljene prije nekoliko dana u Dioklecijanovoj palači u Splitu jasno se vidi još jedan drastičan primjer nebrige o našoj kulturnoj baštini. Arheološki lokalitet se nalazi u sjeveroistočnom uglu palače.

Prije skoro dvije godine na tom mjestu, gdje se prije nalazila jedna od srednjovjekovnih zapuštenih kuća, promjenom vlasnika su počeli radovi na obnavljanju i istraživanju objekta i došlo se do najranijeg rimskog sloja. U svibnju prošle godine su radovi stali, stavljena je drvena pregrada i više nisu zabilježene aktivnosti. Mjesto radova više nije dostupno oku javnosti.

U međuvremenu je unutar arheološkog lokaliteta i kuće u obnovi osvanula prava mala močvara, bara od oborinskih voda, fekalija i slične prljavštine, u vrućim ljetnim mjesecima pravi izvor zaraze i smrada ustajale vode. Raspitujući se u susjedstvu saznali smo da je, po svemu sudeći, to još jedna kuća u vlasništvu Ricarda Mazzuccellija, a neki izvori govore da je ipak u pitanju njegov brat.

Ostavljajući mogućnost da nije Ricardo u pitanju, pred nama je identični obrazac odnosa prema hrvatskoj kulturnoj baštini. Ne amnestiramo pritom ni lokalne vlasti koje se ne trude otkupiti najvrednije nekretnine unutar Dioklecijanove palače, ali ni novog vlasnika i investitora. Dvojbena je i konzervatorska struka u gradu koja dopušta sebi luksuz da dio baštine dođe u ovakvo stanje. Nedopustiva i neoprostiva briga ide na dušu svima koji su dio ove priče.

Mazzuccelliju ovo nije prvi minus u palači, već smo primjerice zabilježili kič freske i jaccuzi u njegovim kućama u staroj gradskoj jezgri. Nedavno se producirao u hrvatskim medijima svojim niskokaloričnim kič-interijerima s kapitelom kao dijelom namještaja, i to u kući na južnom zidu zbog koje su konzervatori već pojačavali betonske temelje unutar podruma palače. I to spada u jedan od recentnih bisera struke, da sada ne nabrajamo pseudosecesijske metalne vratnice splitske katedrale, kič-kuću Crnogorac i slične incidente.

Vrijedi ponoviti i izjavu odvjetnice talijanskog poduzetnika, Sonje Kotarac koja tvrdi da bi njemu trebalo prepustiti i ostale objekte u palači da ih obnovi. U ovom konkretnom slučaju ne znamo sa sigurnošću tko je kriv, gdje je zapelo i zašto se stalo sa obnovom, zaštitom i kvalitetnom prezentacijom lokaliteta u sjeveroistočnom uglu palače, ali znamo da je ovakvo stanje neprihvatljivo i skandalozno.

Ono što na kraju najviše plaši i brine jest činjenica da aktualni gradonačelnik Željko Kerum dijeli svjetonazor s Mazzuccellijem i njegovom odvjetnicom i oni bi vrlo rado Rivu i Dioklecijanovu palaču pretvorili u hibrid Hvara, Monaca i Las Vegasa. Struka i konzervatori im zasad uspješno asistiraju i 'drže sviću' u tom kulturocidu.