Za razliku od glasovite pjevačice Edit Piaf, koja je, naravno, u pjesmi (Non, je ne regrette rien, 1960.) govorila da se ne kaje zbog ničega, većina nas završava svoj život s velikim potreboma za (po)kajanjem, a najčešće je to zbog toga što u životu nismo učinili zaista ono što smo željeli

Australska medicinska sestra Bronnie Ware, iskusna u radu s pacijentima u terminalnom stanju, objavila je knjigu u kojoj se bavi iskrenim i poštenim priznanjima ljudi na smrtnoj postelji a o tome što su imali namjeru činiti ili ne činiti. To su ispovijesti koje su, kako kaže, bitno promjenile njen život, a najviše ističe tugu osoba koji stižu do kraja života, a da im je na srcu, kao izuzetan teret, rečenica: 'Šteta što nisam...'.

'Našla sam jako dugi popis takvih ispovjednih želja ali sam se pokušala fokusirati na pet najčešćih', kazala je Ware za BBC, istaknuvši da je najčešće slušala ovo: 'Šteta što nisam imala/imao hrabrost učiniti što sam odista želio/željela, a ne ono što su drugi od mene očekivali da učinim'.

Zatim slijedi kajanje zbog toga što su ljudi 'previše radili', malo uživali ili nedovoljno se posvećivali sebi i članovima obitelji, jer je to dovodilo da gube ravnotežu i da promaše jako važne stvari u životu.
Knjiga, naslovljena 'Pet kajanja umirućih', memoari su ove sestre koja je posvetila život radu s teško bolesnim osobama koje se spremaju umrijeti ili koje se suočavaju sa smrću. Kaže da je proživjela 'izvanredne trenutke' jer je provodila posljednja tri do dvanaest tjedana života svojih pacijenata.

Tako ističe slijedeće najčešće motive kajanja:

1. Šteta što nisam činio/činila ono što sam u životu zaista željela/želio ili sanjala/sanjao.
2. Žao mi je što sam toliko radila/radio.
3. Voljela/volio bih da sam uvijek imao/la hrabrost kazati ono što sam imao/la na umu.
4. Žalim što nisam obnovila/obnovio kontakt ili odnos s nekim prijateljima.
5. Rado bih da sam bio/bila sretnija osoba.
Za knjigu se odlučila nakon što je jedan njen blog istoimena naslova, postao hit na internetu pa je poslušala unutarnji glas, ali i savijet prijatelja koji su je hrabrili da stavi na papir sve što je čula a što je važno za kvalitetu života.

'Ljudi postaju zreliji kada se suočavaju s krajem života', kaže autorica koja smatra da je kod svih pacijenata promatrala slične emocije: iščekivanje, negacija, strah, ljutnja, kajanje, još više negacija, a zatim i prihvaćanje sudbine.

Svaki je njen pacijent ipak pronašao vlastiti način smirenja prije trenutka smrti (a bili su to ljudi koji su znali da umiru).

Ware dodaje i da je čest motiv kajanja što ljudi nisu imali veću hrabrost u kazivanju vlastitih osjećaja, svejedno jesu li oni bili pozitivni ili negativni. Pacijenti su se žalili zbog toga što nisu bili u stanju priznati da ih je nešto smetalo ili što nisu pristupili nekim osobama kada su smatrali da im je važno nešto kazati.

Sestra kaže da je gotovo svima na samrti jasno da su prijatelji najvažnija stavka u životu jer se događa da članovi rodbine budu odsutni ili onemogućeni zbog bolesti umiruće osobe.

Zanimljivo je da se pacijenti puno češće kaju zbog stvari koji nisu učinili nego zbog stvari koji su počinili (ako su pogrešne). Njen je zaključak da je izuzetno važno znati sebi oprostiti za stvari koje nisu bili dobre, uspješne ili sretne i da nije dobro kada smo jako oštri prema sebi samima, poglavito kada je osoba teško bolesna.

Autorica očekuje da će njena knjiga pomoći ljudima da ne ostave za sutra ono što mogu ali i moraju učiniti danas.

'Život je sada i moramo ga prihvatiti svim snagama', kaže Bronnie Ware, ističući da je njena glavna poruka da ako se nećega upravo sada ili danas kajemo to znači da problemu ili iskušenju trebamo pristupiti odmah i ne ostaviti to za onda kada bude prekasno.