Član američke Federalne komunikacijske komisije Robert McDowell u komentaru za The Wall Street Journal upozorio je kako traje diplomatska ofenziva za uspostavljanje UN-ovog tijela koje bi imalo kontrolu nad internetom.

"U Ženevi će 27. veljače početi diplomatski proces koji bi mogao rezultirati sa novim sporazumom koji će Ujedinjenim narodima dati prve velike moći nad internetom. Deseci država, uključujući Rusiju i Kinu, snažno pritišću kako bi svoj cilj ispunile do kraja godine", piše McDowell i dodaje kako je ruski premijer Vladimir Putin prošle godine kazao da je njegov cilj, i cilj njegovih saveznika, uspostaviti "međunarodnu kontrolu nad internetom" preko Međunarodne telekomunikacijske unije (ITU). ITU bi funkcionirala na temelju međunarodnog ugovora pod okriljem UN-a.

McDowell upozorava kako bi time bio ugrožen uspješan "režim" na internetu uspostavljen 1988. godine, kada su delegati iz 114 zemalja u Australiji dogovorili sporazum prema kojem su dramatično liberalizirane međunarodne telekomunikacije. Tim sporazumom je internet izdvojen iz ekonomske i tehničke regulacije te je ubrzo postao "najveća deregulacijska uspješna priča svih vremena". Povjerenik smatra kako je za sjajan uspjeh interneta ključna stvar bilo uspostavljanje konsenzusa u privatnom sektoru o upravljanju globalnom mrežom.

Kratko nakon privatizacije, 1995. godine je na internet diljem svijeta koristilo samo 16 milijuna ljudi. 2011. godine je više od dvije milijarde ljudi koristilo internet, a brojka se svakoga dana povećava za dodatnih pola milijuna. "Ovaj eksplozivan rast je direktni rezultat toga što su vlade držale svoje ruke dalje od interneta", smatra McDowell te dodaje kako je pristup internetu, posebno preko mobitela, popravio uvjete života brže nego bilo koja druga tehnologija u povijesti. "Nigdje to nije istinitije nego u zemljama u razvoju gdje 'neokovana' internetska tehnologija širi ekonomije i podiže standard ljudi", piše McDowell.

"Poljoprivrednici koji žive daleko od tržnica sada preko mobitela spojenih na internet mogu pronaći kupce za svoje proizvode bez rizika i troškova koje bi im donijela činjenica da moraju putovati uz svoje proizvode. Zabrinuti roditelji mogu na internetu pronaći lijek za svoju bolesnu djecu. Borci za političke slobode lakše mogu dijeliti informacije i organizirati potporu za 'rušenje zidova tiranije'", piše McDowell koji ističe i veliku zaslugu interneta za stvaranja poslova, a sve to zato što se države nisu imale kontrolu nad njim.

"No, danas Rusija, Kina i njihovi saveznici zajedno sa 193 članice ITU-a žele ponovno pregovarati o sporazumu iz 1988. godine kako bi proširili svoj utjecaj na ranije neregulirana područja", piše McDowell i dodaje kako bi ti prijedlozi mogli u prosincu na konferenciji u Dubaiju postati dio međunarodnog prava. Među prijedlozima se nalazi stavljanje pod međunarodnu kontrolu korisnikovu "cyber sigurnost" i privatnost podataka, dopuštanje telekomunikacijskim kompanijama naplatu "međunarodnog" internetskog prometa, za neke stranice čak i naplaćivanje po "kliku", čime bi zaradile telekomunikacijske tvrtke u vlasništvu država i proračuni.

Uveli bi ekonomsku regulaciju kao što su punomoći u trenutno nereguliranoj zamjeni prometa koja se naziva "peering". Uvođenje ITU-ovog nadgledanja bitnih funkcija upravljanja internetom od strane velikog broja "dioničara", kao što je internetska Korporacija za određivanje imena i brojeva koja kao neprofitna organizacija koordinira sa domenama .com i .org diljem svijeta. Pod međudržavnu kontrolu žele staviti i mnoge funkcije Internet Engineering Task Force-a, Internet Society i ostale grupe koje su uspostavile programerske i tehničke standarde koji omogućuju rad interneta. Žele regulirati i međunarodni roaming.

Ovakve prijedloge podržavaju i mnoge zemlje u razvoju kao što su Indija i Brazil. "Iako tehnologije uspostavljene na internetu poboljšavaju živote milijuna ljudi svugdje, neke vlade se osjećaju isključene i žele veću kontrolu", piše McDowell te dodaje kako su autoritarni režimi ugroženi masovnim prosvjedima u kojima se traži više političke slobode, a "hrane" se slobodnim pristupom internetu. Smatra kako ne treba reći "ne" svakom prijedlogu promjene interneta, nego bi "zaštitari slobodnog interneta" u svakoj državi trebali poticati dijalog među zainteresiranim stranama, uključujući i vlade te ITU, kako bi se proširio "kišobran" velikog broja "dioničara" interneta u svrhu postizanja konsenzusa oko razumnih strahova.

McDowell kaže da bi trebalo isticati ogromna poboljšanja koja je internet donio za države u razvoju pod sadašnjim modelom sa mnogo "dioničara". Dodaje kako bi mnoge države ostale izvan ovog sporazuma te bi se dogodila "balkanizacija interneta". "Balkanizirani internet uništio bi svjetsku slobodnu trgovinu i nacionalnu suverenost. Spriječio bi širenje interneta u zemljama u razvoju, ali i u ostatku svijeta jer bi tehnolozi bili prisiljeni od birokrata tražiti dopuštenja za inovacije i investicije", upozorava McDowell.

Upozorava kako bi uvođenje centraliziranog sustava i međunarodnog regulatora bi "okovao" internet koji je "globalna mreža mreža bez granica". "Produktivnost, povećanje životnog standarda i širenje sloboda svugdje, ali posebno u zemljama u razvoju, bilo bi zaustavljeno jer bi odluke inženjera i poslovnjaka bile paralizirane pod globalnim regulatornim tijelom", piše McDowell te dodaje kako bi trebalo odbaciti svaki pokušaj međuvladinog širenja moći na internetu. Upozorava da su snage koje bi regulirale internet mnogo organiziranije i motiviranije od onih koji brane pristup sa više "dioničara". Onima koji žele uvesti štetne reforme treba samo većina od 193 države kako bi uvele svoju radikalnu i kontraproduktivnu agendu.

Neki procjenjuju da oko 90 zemalja trenutno podržavaju međuvladinu regulaciju interneta, što znači da im je potrebno još samo sedam glasova.