Sve stresove moramo prevladati, a kad nekoga spasimo, našoj sreći nema kraja, kažu piloti

Gotovo nema dana da se u medijima ne pojavi informacija kako su posade helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva spasile nečiji život prevozeći ljude s destinacija diljem Hrvatske u bolnice, piše slobodnadalmacija.hr

Samo u posljednje tri godine (od 1. siječnja 2009. do 26. ožujka 2012.) pripadnici eskadrile transportnih helikoptera 93. zrakoplovne baze HRZ-a u Divuljama obavili su ukupno 3580 letova, prevezli 1278 osoba, s kojima je kao pratnja ili medicinsko osoblje bilo 2833 ljudi.

Heroji iz Divulja neustrašivo su odlazili na medicinske letove, letove traganja i spašavanja, kao i na protupožarne letove ili, kako ih oni nazivaju, "za potporu civilnim strukturama", kad bi se god to od njih zatražilo. U bazi Divulje reportersku ekipu Slobodne Dalmacije dočekali su i primili bojnik Tomislav Pušnik, zapovjednik eskadrile transportnih helikoptera (ETH) 93. zrakoplovne baze HRZ-a, bojnik Krešimir Matan, zapovjednik 1. letačkog voda ETH, i stožerni narednik Domagoj Čulin, zapovjednik desetine letača tehničara. - U eskadrili je 12 helikoptera na kojima radi 29 pilota, 20 tehničara letača i 29 osoba u zemaljskom sastavu. Svi su spremni trenutačno reagirati i otići na važne letove potpore civilnim strukturama.

Tijekom zimskih mjeseci, naravno, imamo manje posla, a ponekad znaju proći i dva-tri dana bez ijedne akcije. No, ljeti je pravo "ludilo". Dnevno znamo imati pet do sedam letova, i to najčešće medicinskih ili letova traganja i spašavanja - kazuje bojnik Pušnik te nastavlja: - Ondje gdje se ljude treba spašavati, tražiti i oživljavati, tu smo mi. Mnogo nam se puta dogodilo da tijekom leta u helikopteru oživljavamo unesrećene.

Od 15. rujna do 15. lipnja u slučaju spašavanja s nekog od hrvatskih otoka, s unesrećenim ili bolesnim čovjekom kojega prevozimo ide i liječnička pratnja s tog otoka. Tijekom ljetne sezone, od 15. lipnja do 15. rujna, u posljednje četiri godine s nama je u dežurstvu i jedan tim Hitne medicinske pomoći koji ide s nama u spašavanje - objašnjava bojnik.

Budući da su njihovi letovi uvijek vrlo važni, važna je svaka minuta i letači uvijek moraju biti spremni pravodobno reagirati. - Recimo, let do Visa i natrag na helidrom KBC-a Split traje maksimalno 45 minuta od trenutka dojave. Zahtjev za let ide iz Državne uprave prema zapovjednom operativnom središtu Oružanih snaga RH, i tada dođe do nas.

No, mi smo se dogovorili da Državna uprava, kad prosljeđuje zahtjev prema zapovjednom operativnom središtu, taj zahtjev uputi i nama da se možemo što brže pripremiti za polijetanje. Kad pacijenta, recimo, u Visu ukrcamo u helikopter, on je u bolničkom krevetu za 20 minuta - kazuje Pušnik, naglašavajući da nikada ni jedan pacijent nije čekao na njih, jer uvijek stignu prije njega i medicinske ekipe. Naveo je da ETH prevozi sve - od teško bolesne djece, trudnica, bolesnika kojima je potrebna transplantacija...

- Ima mnogo i nastradalih u prometnim nesrećama, posebno u ljetnim mjesecima - govori Pušnik o svojim iskustvima. Situacije u kojima se posade HRZ-a nalaze često su vrlo stresne, na granici izdržljivosti. - Ima situacija da čovjeka unesete u helikopter, a onda vam netko u crnoj vreći donese njegovu nogu koju je izgubio u prometnoj nesreći. Ili, recimo, kad prevozimo teško bolesno malo dijete u inkubatoru. Vidite male ručice i dijete veličine šake odraslog muškarca i znate da ga morate hitno prevesti u bolnicu da mu se spasi život. U takvim situacijama teško možete ostati pribrani i normalni.

Imali smo slučaj iz rujna 2009. godine kad je tijekom leta za Zagreb liječnik u helikopteru zatražio da se spustimo u Knin kako bismo pokušali reanimirati dijete koje smo prevozili. Spustili smo se, liječnik ga je reanimirao i spasio mu život, i živog smo ga dovezli u Zagreb.

Sve stresove moramo prevladati, a kad nekoga spasimo, našoj sreći nema kraja, znamo da smo napravili dobar posao - kazuje stožerni narednik Domagoj Čulin. Najveću odgovornost tijekom leta ima upravo letač tehničar. - Piloti su za vrijeme akcije koncentrirani samo na let. Za to vrijeme pilot tehničar je u transportnoj kabini i upravo je on izložen najvećem stresu. On je taj koji sve mora imati pod kontrolom.

Za vrijeme leta u helikopteru su kapetan pilot, kopilot i dva tehničara. Od toga je jedan tehničar letač uvijek u pilotskoj kabini, a drugi je u teretnoj kabini. Piloti i tehničari letači ne mogu jedni bez drugi i kao da su povezani pupčanom vrpcom. - Tehničar letač zadužen je za pregled i ispravnost helikoptera, za pokretanje, gašenje i praćenje parametara leta.

Također smo odgovorni za navođenje pilota u akciji spašavanja, nošenje vanjskog tereta i rasporeda tereta i putnika u teretnoj kabini - kazuje stožerni narednik Domagoj Čulin. Jedna helikopterska posada dežurna je 365 dana u godini po 24 sata dnevno. Na taj je način pokrivena cijela godina. - Za vrijeme radnog vremena aktiviramo još jednu posadu, a kad jedan helikopter leti za Zagreb (tri sata leta u oba smjera), tada se aktivira još jedna posada. Za letove prema Zagrebu limitirani smo tijekom zimskih mjeseci jer je helikopter vrlo osjetljiv na zaleđivanje. Najveća je opasnost preko Plitvica i Velebita, koji nam je zimi velika prepreka. Kad u zimskom razdoblju dođe zahtjev za letom, prvo provjerimo meteorološku situaciju pa izvijestimo Državnu upravu možemo li letjeti.

Ako su uvjeti za let loši, zbog hladnoće, leda ili jakog vjetra, tada ne letimo, a u tom je slučaju za medicinske letove angažira zrakoplov Vlade RH, koji leti na većoj visini pa je manja opasnost od zaleđivanja. Sjećam se slučaja kad sam se jednom spuštao s helikopterom s veće na manju visinu. Tada se u nekih 200 metara spuštanja na helikopteru uhvatilo dva milimetra leda, cijelo prednje staklo bilo je zaleđeno - prisjetio se bojnik Matan.

SD/eZd