Prije sedamnaest godina tokom i nakon vojno-policijskih akcija „Bljesak" i „Oluja" s područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, bivših područja pod zaštitom Ujedinjenih
naroda, izbjeglo je oko 250 000 pripadnika starosjedilačkog srpskog naroda.

U tom zbjegu mnogi od njih su stradali, mnogi od onih koji su ostali su pobijeni, a njihova imovina i njihova naselja danima i tjednima sistematski pljačkana i paljena. Kuće koje nisu bile spaljene stavljene su pod sekvestar države, nakon čega je država ta područja počela naseljavati pripadnicima hrvatskog naroda iz drugih dijelova Hrvatske i drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Ustupila im je stanove, kuće i zemljište izbjeglih Srba, sa ozakonjenom mogućnošću da nakon deset godina postanu vlasnici tuđe, privatne imovine. Trebalo je proći nekoliko godina da se od strane tadašnjih vlasti omogući značajniji povratak izbjeglih Srba, a i to bez potrebne fizičke, pravne i socijalne sigurnosti. Mnogi povratnici su bili napadani, neki i ubijeni.

Njihova imovina je i dalje bila pljačkana i uništavana, a sami su strepili i trpjeli od neselektivne, raširene, gotovo kolektivne krivice za ratne zločine. Isto je bilo i sa povratom njihove imovine, njihovih stanova i kuća - opet je trebalo deset godina da bi počeo značajniji povratak vlasništva i priznavanje stanarskih prava. Tako stvarane okolnosti povrataka imaju za posljedicu da je i danas u izbjegličkom statusu oko 60 000 izbjeglih Srba, a da je većina krenula putem integracije u zemlje u koje su izbjegli ili u treće zemlje.

Također su trebale proći godine da bi se one koji su počinili zločine počelo kažnjavati, ali je većina zločina do danas ostala nekažnjena. Posebno su ostali nekažnjeni zločini sistematskog uništavanja naselja, sistematskog onemogućavanja ili otežavanja povratka i zločini počinjeni prema povratnicima. Mnogi od onih koji su stradali ili se vode kao nestali još uvijek nisu identificirani i dostojno sahranjeni.

Ni nakon sedamnaest godina u javnom sjećanju u Hrvatskoj prostora za ova stradanja, za ove činjenice i ovakva iskustva još uvijek nema. Nema ga ni nakon što su međunarodne pravosudne institucije rekle svoje o karakteru i razmjerima ovog stradanja. Na žalost i ne rijetko nije riječ samo o prešućivanju već i vrijeđanju osjećaja onih koji su sami stradali ili suosjećaju s onim koji su stradali.

Govor mržnje i uvrede ne dolaze samo od marginalnih grupa ili medija već i od predstavnika nacionalne politike i nacionalnih,
javnih medija. Ovom Izjavom želimo podsjetiti na to i suprotstaviti se godinama prisutnoj politici - politici koja stradanja Srba u 2. svjetskom ratu negira ili relativizira a stradanja Srba u ovom ratu prešućuje. Ni nakon sedamnaest godina nije stvoren prostor za politiku sjećanja u kojoj bi bilo mjesta za stradanje pripadnika i hrvatskog i srpskog naroda. Ni nepunih godinu dana od ulaska Hrvatske u Evropsku Uniju nema ravnopravnog tretmana zločina i žrtava.

Ovom Izjavom i ovim skupom sjećanja želimo još jednom podsjetiti da je vrijeme da se počne stvarati drugačija politika sjećanja i drugačiji odnos prema ratu i ratnom stradanju. Zato i ovaj put
naglašavamo potrebu da se prisjetimo svih koji su stradali, svih koji su patili, svih kojima je učinjena nepravda, Hrvatima od Srba, Srbima od Hrvata. Tako je bilo jučer, tako je danas i tako će biti sutra! (Dr. Milorad Pupovac)