Ima nešto što se u Hrvatskoj stalno spominje, a dogodilo se samo dvaput. Jednom kako bismo izašli, drugi put kako bismo ušli. Prvo je Jugoslavija, drugo je Europska unija. A to što se dogodilo jest - referendum.

Ispitali smo bi li ga, po uzoru na neke druge zemlje, trebalo češće organizirati.

19. svibnja 1991. godine hrvatski građani izašli su na referendum i plebiscitarno rekli NE Jugoslaviji.

"Ovaj narod je naučio iz svoje povijesti i više neće nikome dopustiti da ugrozi njegovu samostalnost, njegovu slobodu i njegovu samostalnu državu", poručio je 1991. godine sada pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

20 godina poslije - 22. siječnja 2012. godine, na referendumu smo odlučivali o pristupanju Europskoj uniji.

"Hrvatska je odlučila da će Hrvatska biti članica Europske unije i čestitam svima, ovo je povijesna odluka", ustvrdio je premijer Zoran Milanović u siječnju.

"Veliko europsko da je rečeno. Hvala vam lijepa", istaknuo je i predsjednik Ivo Josipović.

Tim tempom građane će se opet pitati 2030. i neke. Jednu veliku priliku prokockali su sindikati koji su prikupili i više nego dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma o Zakonu o radu, ali onda nakon pregovora odustali, pa sve pretvorili u priču o referendumu o referendumu kako bi se pojednostavili uvjeti za raspisivanje.

A onda je i to utihnulo. Pa se spominjao referendum o kolektivnim ugovorima, zaziva se onaj o umjetnoj oplodnji, ali i dalje smo ostali samo na dva. Profesor Fakulteta političkih znanosti Berto Šalaj zagovara češće referendume o važnim pitanjima.

"Gledajte samo ovu logiku, u ove 22 godine u Hrvatskoj su najvažnije odluke donosile političke elite pod izgovorom da građani nisu dovoljno kompetentni da odlučuju o važnim pitanjima i gledajte gdje smo došli", kaže Šalaj.

U većini zemalja postoje ograničenja - pa se na referendumu ne može odlučivati o pitanjima koja se tiču ljudskih prava, poreza i pomilovanja. Švicarska koja se, uz Sloveniju, diči brojnim refrendumima na kojima se građane pita o gotovo svim bitnim stvarima ipak je zapela na pitanju treba li zabraniti minarete jer je većina odgovorila da. Kao loš primjer izdvaja se Kalifornija gdje su građani rekli ne porezima pa skoro bankrotirali. Ništa nije idealno ni savršeno, objašnjava Šalaj nedostatke referenduma - usporava politički proces, košta i može stvoriti podjele u društvu.

"Da političke elite ne vjeruju građanima, oni misle da su građani netolerantni, zatucani, da će građani donositi loše odluke. Postoji naravno šansa da će građani na referendumu pogriješiti, no po meni, postoji još veća šansa da će političke elite pogriješiti, ako ih nikada, mi kao građani ne kontroliramo", istaknuo je Šalaj.

Građani se tako moraju naučiti tražiti da se čuje njihov glas, a vladajući omogućiti da se glas građana doista čuje. I tada obje strane moraju biti spremne na to da im se odgovor neće svidjeti. I još nešto - građani moraju biti spremni preuzeti odgovornost, a ne poslije žaliti što se nemaju kome žaliti.