Kako se odnositi prema periodu adolescencije i u svemu tome zadržati komunikaciju s adolescentom?

Adolescencija je razdoblje specifično za samu djecu, kao i za njihove roditelje. Pravila koja su vrijedila u prijašnjim godinama - sada više ne vrijede. I na snagu stupaju 'neki novi klinci'. A roditelji uglavnom ostaju isti...

Značenje riječi "sparing" - od eng. merciful, lenient - suosjećajan, trpeljiv, umjeren U Multimedijalnoj dvorani GKZD održano je predavanje na temu Sparing roditeljstvo, predavanje za roditelje adolescenata. Dr. Polona Bencun Gumzej uputila je sve zainteresirane u skrivene aspekte adolescencije te dala odgovore na najčešće pitanja roditelja koji su se nespremni pronašli u toj situaciji - što se može/ ne može te kako da i roditelj i dijete pronađu najbolji zajednički put kroz to, mnogima, stresno razdoblje. Uz dr. Polonu Bencun Gumzej više o samoj udruzi "Humani studio" i njenom radu kazala je magistra pedagogije i sociologije Irena Jurjević.

Ne znamo što da radimo, kako da se postavimo - najčešći su strahovi roditelja adolescenata. Nekako, kao da se sve preokrenulo naopačke?

Dr. Polona Bencun Gumzej je kroz ovo zanimljivo predavanje pokušala dati odgovor na pitanje - kako se odnositi prema periodu adolescencije i u svemu tome zadržati komunikaciju s adolescentom. Jer, kada krene adolescencija i tinejdžerstvo, roditelji znaju biti dosta zbunjeni s dječjom potrebom da se odvoje od svojih roditelja, da izgledaju i ponašaju se drugačije, da imaju drugačiji jezik, da na neki način pronađu sebe, ali odvojeni od roditelja. To roditelji često znaju teško (ili nikako) prihvatiti, posebno ako je vezano uz neuspjeh u školi, popuštanjem ili pak s određenim društvom (koje im se ne sviđa). Roditelji se znaju potpuno izgubiti i vrlo često dolaze po pomoć, traže savjet kako da se snađu, kazala nam je dr. Bencun Gumzej

Predavanje se dotaknulo i zdravih odnosa, tj. kako postići odnos u kojem će tinejdžer, kada ima problem, doći svome roditelju, a ne nekoj drugoj, nepoznatoj osobi. Kako uopće postići tu atmosferu? Kakva je odgovornost roditelja, a kakva djeteta? Što je cilj odgoja uopće? „Nije cilj odgoja da netko bude u pravu ili krivu, ili da isključivo bude po roditeljevom/ djetetovom, nego da ostanu u kontaktu i zajednički pronađu rješenje", naglašava dr. Bencun Gumzej.
Sukobi su normalan dio obiteljskog, kao i cijelog našeg života i trebaju postojati. Kroz njih rastemo, razvijamo se, pronalazimo sebe, ono što hoćemo/ nećemo, što možemo/ne možemo, smijemo/ne smijemo,...

Sukob ima svoje određene faze - kako se sukobiti, a da pritom nema pobjednika ili gubitnika (jer to onda rađa sljedeći sukob), kako da svi u sukobu sačuvaju svoje dostojanstvo, a opet nađu zajedničko rješenje, i ako se netko morao pomiriti s nečim (a to su najčešće djeca), da im barem pružimo sačuvano dostojanstvo, a ne da im išta namećemo. Jer, ako je djetetu nešto nametnuto dovoljan broj puta (pogotovo dok su mlađi, a u adolescenciji izuzetno), onda djeca reagiraju s buntom, počinju se prejako buniti, objašnjava dr. Polona Bencun Gumzej. Predavanje je svakako pomoglo roditeljima da saznaju kako izdržati taj period.

Kao što je Mark Twain jednom rekao: „Nikad u životu nisam vidio da se netko tako drastično promijenio u par godina kao što su se moji roditelji promijenili od totalnih kretena do pametnih ljudi u par godina mog života - od moje 15. do 18. godine!"

Koliko se adolescencija promijenila posljednjih godina? Jesu li stresan i ubrzan poslovni život roditelja odgovorni za promjenu današnje mladeži koja sve više vremena provodi „na ulici" tražeći ono nešto što ne dobiva kod kuće - ljubav, pažnju, potvrdu vlastite vrijednosti?

„Ta cijela priča s našim društvom i načinom na koji živimo više je utjecala na period prije adolescencije, na onu latenciju. Nekad se smatralo da su od 6. do 11. godine djeca potpuno aseksualna, dobra, draga i mirna. Međutim, kako nemaju prostor u kojem bi bili svoji, jer vi danas nemate djecu koja se na cesti igra, skaču, i sl. kao prije, bez nadzora roditelja, teta, profesora,... Današnja su djeca vječito pod nekakvim nadzorom i nemaju mogućnosti zdravo izgraditi socijalne odnose. Adolescenti se već izbore za taj prostor. Oni „otpile" roditelje i dovoljno su odrasli da to i mogu.

Međutim, ova mlađa djeca od 7. do 11. godine, ona zapravo izgube taj prostor i taj se psihološki period u posljednjih 20-tak, 30-tak godina drastično promijenio. Imamo sve više seksualizirane djece od 9 godina, puno prije započinje pubertetsko ponašanje - to nije pravi pubertet ali nekakvo ponašanje, imitiranje, želja za biti starijim i zrelijim nego što jesu - to se sve češće događa. Adolescenti kao adolescenti - oni imaju svoje odrastanje i jako se pritom razlikuje muški i ženski adolescentni period. Oni dosta različito prolaze kroz to razdoblje, ali to je oduvijek bilo tako. Ako imaju relativno pozitivna iskustva s odraslima i s uvažavanjem njihovog dostojanstva do puberteta i adoslecencije - onda taj period prođe i oni uspostave svoju odraslost. S druge strane, neki pak ne odrastu cijeli život, a u nekim kulturama uopće ne postoji pojam „pubertetskog bunta", kaže dr. Polona Bencun Gumzej.

Roditelj je odgovoran za djetetove potrebe, ali ne i za djetetove želje! Ne miješajte to

Cilj prolaska kroz adoslecenciju i cijelo djetinjstvo je ostvariti dobru atmosferu i dobru komunikaciju s djecom. „To je puno važnije nego dobiti nešto što ste si vi zamislili. Postići to da se svi ugodno osjećate, i kada je neugodno da je još uvijek U OBITELJI najugodnije. To je zapravo umijeće roditeljstva! Roditelji bi trebali „slušati" i ono što nije rečeno, vidjeti ono što njihovo dijete treba, bez obzira što im nije reklo, kaže doktorica.

Odgovornost za atmosferu i za to što se događa je zapravo na roditelju. On je odgovoran za djetetove potrebe, ali ne za djetetove želje. Dakle, roditelji ne moraju ispunjavati njihove želje i „željice", ali njihove potrebe da. Ali, to je dosta teško razlikovati i to ljudi dosta često brkaju. Dijete treba roditeljsku prisutnost, a ne njegove poklone ili zadovoljavanje želja. Također, posao ili slične obveze nikada neće biti izgovor za premalo zajedničkog vremena roditelja i djeteta jer - ne mora se količinski puno vremena provesti s djetetom da bi ono bilo kvalitetno, zaključuje dr. Polona Bencun Gumzej.