U povodu skupa u Novinarskom domu u Zagrebu na kojem će biti predstavljen regionalni izvještaj o tranzicijskoj pravdi 2010/2011, odnosno o suđenjima za ratne zločine, istaknuta srpska aktivistica za ljudska prava Nataša Kandić u razgovoru za tportal otkriva na koji će način inicijativa REKOM pridonijeti suočavanju s nasilnom prošlošću i pružanju barem male satisfakcije žrtvama ratnih zločina.

Poštovana gospođo Kandić, napustili ste Fond za humanitarno pravo koji ste vodili godinama i posvetili ste se Rekomu. Zašto?

 

 

 

 Inzistiranje na tranzicijskoj pravdi

Na predstavljanju 'Regionalnog izvještaja o tranzicijskoj pravdi 2010/2011.' u ponedjeljak u 11 sati u Novinarskom domu u Zagrebu, uz Natašu Kandić govorit će i profesor političke filozofije te politički analitičar Žarko Puhovski, voditeljica Documente Vesna Teršelič te koordinator Programa tranzicijske pravde Inicijative Sven Milekić. Osim predstavljanja najznačajnijih napredaka i problema u procesima tranzicijske pravde u Hrvatskoj i regiji u izvještajnom razdoblju, sudionici će govoriti i o nedavnim događajima važnima za ove procese kao što su: presude Haškog suda i reakcije na njih, odnosi u regiji (posebice suradnja u kontekstu suočavanja s prošlošću), postojeće manjkavosti u procesuiranjima odgovornih za ratne zločine u Hrvatskoj i regiji...Napustila sam poziciju izvršne direktorice Fonda za humanitarno pravo (FHP), osobno uvjerena da poslije 'mojih' 20 godina na čelo te organizacije treba doći oni koji su sa mnom godinama radili. Ta odluka nije bila iznenadna. Moja prva odluka prema prepuštanju organizacije mlađima se odnosila na ured FHP na Kosovu, koju sam otvorila 1995. godine. Za vrijeme rata na Kosovu, ured je privremeno bio izmješten u Crnoj Gori. U listopadu 2010. godine, ured je transformiran u nezavisnu nevladinu organizaciju FHP Kosovo, čiji je izvršni direktor postao Bekim Blakaj, koji je prije toga 11 godina radio u FHP-u kao istraživač ratnih zločina i post-konfliktnih ubojstava i otmica. Ja sam predsjednica Upravnog odbora. Početkom 2012, godine, odlučila sam upravljanje FHP-om u Srbiji prepustiti Sandri Orlović, koja je četiri godine bila moja zamjenica. Skoro godinu dana je trajala naša interna tranzicija prije nego što je odluka o mom povlačenju objavljena. Meni je ostalo da završim projekt Kosovska knjiga pamćenja, zatim Ljudski gubici Srbije i Crne Gore u ratu u Hrvatskoj i BiH, dokumentiranja žrtava NATO kampanje i REKOM. Riječ je o komplementarnim projektima. Glavni zadatak REKOM-a je popis civilnih žrtava i vojnika, kao i okolnosti u kojima su stradali, na čemu već dugo rade FHP i FHP Kosovo. Podaci o 13,500 žrtava rata na Kosovu i 1.700 državljana Srbije i Crne Gore u ratovima u Hrvatskoj i BiH su prikupljeni preko intervjua sa svjedocima i članovima porodica žrtava, dokaza Haškog tribunala i sada je u toku provjera podataka, prikupljanje dodatnih podataka, analiza građe i pisanje narativa. Vjerujem da ću uz pomoć sedam istraživača na Kosovu i pet analitičara u Srbiji, taj projekt uspeti završiti početkom 2015. Ako sa Documentom nastavimo započeti projekt dokumentiranja pojedinačnih žrtava rata u Hrvatskoj, za koji u ovom trenutku nema sredstava, a imajući u vidu da je u januaru 2013. objavljena Bosanska knjiga mrtvih, onda bi ti popisi ljudskih gubitaka imali snagu prvog javnog priznanja svih žrtava. U tom slučaju od političara u post-jugoslavenskim zemljama bilo bi povijesno neodgovorno da ne upotrebe ove popise za formalno priznanje žrtava.

Cilj REKOM-a je utvrđivanje istine o ratovima na području bivše Jugoslavije te borba da se žrtve ne zaborave. Kako se nosite s otporom političara?

Kada je Koalicija za REKOM pokrenula konzultacijski proces o mandatu REKOM-a, 2008. godine, najprije sam se plašila da nećemo uspjeti okupiti udruženja žrtava iz BiH, Hrvatske, Srbije i sa Kosova, da neće htjeti biti u istoj Koaliciji. Kada smo to uspjeli, plašila sam se da žrtve iz jedne etničke zajednice neće htjeti slušati žrtve iz etničke zajednice, jer ih smatraju neprijateljima. Kada smo i u tome uspjeli, onda sam se plašila da li ćemo, ako izađemo na ulicu, dobiti javnu podršku. U svibnju i lipnju 2011. godine skupili smo 543.000 potpisnika peticije za osnivanje REKOM-a. Svi smo bili presretni da je u Banja Luci bilo neočekivano puno podrške. Pod jakim dojmom tih pozitivnih pomaka, bila sam uvjerena da će se političari vrlo brzo dogovoriti zajedničkim formiranjem REKOM-a kao regionalno tijelo za činjenice o ratnim zločinima i javno priznanje žrtava. Pokazalo se da javna podrška ne korespondira s političkom. Mi (Koalicija za REKOM) već dvije godine pokušavamo u proces REKOM uključiti državne institucije. 2011. godine dobili smo generalnu podršku od svih predsjednika država, nekih premijera, predsjednika skupštine, zastupnika, predsjednika političkih partija - svi su podržali ustanovljenje činjenica i javno priznanje svih žrtava. Međutim, dvije godine je trebalo predsjednicima država da imenuju svoje osobne izaslanike u službenu Regionalnu ekspertnu grupu za REKOM. Prvi je to učinio predsjednik Hrvatske, a potom dosadašnji predsjednik Crne Gore. Predsjednik Srbije još uvijek nije imenovao svog izaslanika. Nemamo informaciju ni da li će to učiniti. Ipak, smo uspjeli proces REKOM sa civilnog prenijeti na politički nivo. Hoću vjerovati da postoji politička volja da izgradimo novu kulturu sjećanja na temelju novog pristupa pomirenju koji nudi REKOM -javnim priznanjem žrtava.

Civilne udruge koje prate suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj i dalje se žale na neprihvatljiv odnos prema civilnim žrtvama rata. Može li REKOM izvršiti pritisak na hrvatsko pravosuđe, ali i pravosuđe u regiji da se taj odnos promijeni?

Žrtve su u suđenjima za ratne zločine u specifičnoj ulozi. One trebaju pomoći sudu da utvrdi krivicu optuženog, a nisu pozvane da bi svjedočile o svojoj patnji i bolu. Haški tribunal ima humaniji odnos prema žrtvama, dozvoljava im da slobodno ispričaju što im se dogodilo dok domaći suci često prekidaju žrtve, upozoravajući ih da se posvete podacima gdje su i kada su vidjeli optuženog. Svim žrtvama, neovisno o nacionalnosti, je zajedničko da se poslije svjedočenja osjećaju dodatno traumatizirane, da su pod dojmom da sud ne zanima što se njima dogodilo. Ako tome dodamo i podatak da sud nema obavezu žrtve obavještavati o toku postupka, onda se REKOM pokazuje kao neophodni mehanizam koji ima potencijal da žrtvama omogući više pravde, solidarnosti, suosjećanja i priznanja.

Može li se očekivati da žrtve rata dožive i drugu vrstu satisfakcije - ne samo moralnu u smislu kažnjavanja počinitelja zločina, nego i materijalnu?

Materijalne reparacije, koje dodjeljuje država, su rijetke. Obitelj Zec je jedan od tih rijetkih primjera, gdje je država reagirala. Crna Gora je dodijelila pristojne materijalne odštete obiteljima deportiranih izbjeglica koje su nakon toga ubijene. U Srbiji, FHP je podnio više od 50 tužbi za naknadu štete zbog kršenja ljudskih prava u Srbiji, ali ti postupci traju godinama, a visina odštete je ponižavajuća. U Hrvatskoj, poslije 23 godine od rata, sud je u slučaju Jovana Berića donio prvu pravomoćnu presudu prema kojoj Hrvatska treba platiti 543.000 kuna zbog odgovornosti za ubojstvo njegovih roditelja. Obiteljima žrtava ratnih zločina, koje su podnijele tužbe protiv države, još uvijek prijeti opasnost naplate parničnih troškova. Ipak, rekla bih da je pritisak nevladinih organizacija u vezi s poglavljima 23 i 24 dao rezultate - da će praksa naplate parničnih troškova od žrtava biti ukinuta.

Negodovali ste nakon oslobađajućih presuda Gotovinu, Markaču i Perišiću. Zašto?

Obje žalbene presude pokazuju da su suci odbacili utvrđene činjenice u prvostupanjskom postupku i dale novo tumačenje koje proturječi činjenicama u realnosti. U oba slučaja, Žalbeno vijeće je zaštitilo države, i isključilo mogućnost da neka država može odgovarati zbog toga što pomaže jednu stranu u ratu, slanjem svojih vojnika, novcem i na drugi način. U vezi sa oslobađajućom presudom Gotovini, percepcija u javnosti je da nije bilo zločina, te nema ni žrtava. Ja sam se stidjela Haškog tribunala, kada je Gotovina, drugog dana nakon oslobođenje, pozvao Srbe da se vrate u svoju domovinu.

Opća je ocjena na obje strane da su se hrvatsko-srpski odnosi dolaskom na vlast Tomislava Nikolića pogoršali, pa se aktualna relacija opisuje kao ‘ledeno doba'. Što biste poručili/savjetovali dužnosnicima s obje strane kako bi se situacija između susjednih država normalizirala?

Srbija ima šansu da se oslobodi mita o Kosovu kao srpskoj zemlji, da se suoči s činjenicama da je u prošlosti činila teške zločine prema kosovskim Albancima, ne samo 1998. i 1999. Tako je bilo i 1912 i 1913. Priznavanjem kosovskih institucija, najviše će pomoći običnim Srbima, prema kojima nijednom nije pokazala brigu. Nijedna vlada Srbije nije bila bolja od Miloševića. Sada je šansa da se Srbija odrekne teritorijalnih pretenzija i da ne napravi grešku kao sa Srbima iz Hrvatske. Ako Srbija prihvati sporazum sa Kosovom, odnosi Srbije i susjeda bit će bolji. U tom slučaju, i predsjednik Srbije će biti drugačiji, borit će se da bude u regionalnom okruženju, i da bude spreman i da odgovori na neprijatna pitanja. Ukoliko Srbija odbije sporazum s Kosovom, a rok je utorak, do 16.00 sati, ponovit će greške iz neposredne prošlosti, u političkom i moralnom smislu bit će poražena, izolirana i bez snage da pomogne Srbima na Kosovu.

Kakva je situacija sa suđenjima za ratne zločine u Srbiji. Pred tamošnjim sudovima još uvijek ni jedan visoki vojni dužnosnik nije osuđen za ratne zločine i kako to promijeniti?

Poslije oslobađajućih presuda hrvatskim generalima i bivšem načelniku Generalštaba VJ, ne očekujem ni u Srbiji niti u Hrvatskoj podizanje optužnica protiv generala vojske i policije. U Srbiji je samo jednom bio optužen general, i to policije, ali je pravomoćno oslobođen. Odgovornost se svodi na one koji su pucali, a naredbodavci su zaštićeni od kaznene odgovornosti.

Hrvatskoj je, također, iznimno važno da se Srbija pozabavi logorima koji su postojali u toj zemlji tijekom rata, a koji se uporno negiraju?

Činjenica je da su Stajićevo i Begejci bili logori, da su mučeni civili, da su neki ubijeni. Oba logora su vezana za bivšu JNA. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije mora prestati izbjegavati temu logora i odgovornosti oficira bivše JNA. Ali ne očekujem da će Srbija optužiti Aleksandra Vasiljevića, jednog od najvećih obavještajaca bivše JNA. On je u Haškom tribunalu prihvaćen kao dragocjen svjedok. Ne znam nijednog tužioca u Srbiji koji bi imao smjelosti i znanja optužiti ga.

Može li se intenzivirati 'razmjena' osumnjičenika/optuženika za ratne zločine na relaciji Hrvatska - Srbija kako bi svi odgovorni bili izvedeni pred lice pravde?

Ne treba očekivati da će većina počinitelja biti izvedena pred lice pravde. Sudovi nemaju kapacitete da sude tisućama počinitelja, a u slučaju jugoslavenskih ratova ima ih u tisućama. Zbog toga je važno osnivanje REKOM-a, kako bi svi zločini bili popisani, priče ispričane i žrtve saslušane.

Gleda li se i u Srbiji 'našim dečkima', odnosno počiniteljima zločina s vlastite strane 'kroz prste' kao što je to ponekad slučaj u Hrvatskoj?

Zajedničko svim domaćim tužilaštvima i sucima da su blaži prema 'svojima', posebno ako nisu iz kriminalnog miljea. Mada, tokom mog sedmogodišnjeg sudjelovanja u zastupanju žrtava, imala sam prilike pratiti suce koji nisu napravili nijedan propust u odnosu na obavezu postupanja po zakonu, ali ih je bilo malo, svega dva slučaja.

Kako ocjenjujete rad Haškog suda sada kada je pri kraju. Što ostavlja iza sebe?

Ja sam razočarana promotorica Haškog tribunala, prije svega zbog posljednjih oslobađajućih presuda. Ali, činjenice o žrtvama i događajima, dokaze koje je Haški tribunal prikupio, su od velikog značaja za sve nas s prostora nekadašnje SFRJ. Haško nasljeđe neće nam dati zaboraviti nedjela. To nije dovoljno, zato nam treba REKOM, jer on nam neće dozvoliti zaboraviti žrtve.

Što će biti s ratnim zločincima koji su još uvijek slobodni nakon što Haški sud bude zatvoren? Hoće li oni ikad stati pred lice pravde?

Moje mišljenje je da su suđenja za ratne zločine važna i kada kažemo da su pristrana i politički motivirana. Ostaju pisani tragovi o počiniteljima i žrtvama, dokumenta. REKOM ima veći potencijal od sudova da u javnost iznese neispričane priče i da potakne moralnu osudu počinitelja na slobodi i humanizaciju drugih.

Kako gledate na mogući politički angažman ratnih zločinaca nakon što odsluže kazne?

Svako iskreno kajanje doprinosi pomirenju. U tom smislu, Ante Gotovina je ostavio veliki dojam u javnosti svojim jednostavnim riječima nakon presude, pozivom Srbima da se vrate, i odbijanjem da sudjeluje u nacionalističkim manifestacijama.