Sve članice Unije pale su od jeseni 2008. do početka 2010. u recesiju, iz koje se većina najmanje zaduženih, najrazvijenijih i industrijski najsnažnijih, izvukla već 2010.

Da bi EU izašla iz recesije, morala bi povećavati svoj bruto-proizvod po godišnjim stopama od najmanje 2,5 do poželjnih 3,5 posto na rok od tri godine. No i u 2013. i u 2014. ukupan će Unijin proizvod biti 2,5 posto manji od ostvarenog u predkriznoj 2008., što će i depresijskoj Hrvatskoj znatno suziti početne koristi od ulaska u EU, piše novilist

Da je kojim sretnim slučajem Hrvatska ušla u Europsku uniju, skupa s deset novih članica na 1. svibnja 2004., najvjerojatnije bi, poput većine njih, od toga odmah ubirala značajne razvojne koristi, zato što su tada, kao odlučujuća jezgra EU-a, i Njemačka, i Francuska, i Velika Britanija, i Italija, bile u snažnom zamahu, a gotovo sve ostale stare i sve nove članice, kao tada i Hrvatska, bile nisko ili samo srednje zadužene i s umjerenim proračunskim manjkovima.

No, pretjerana domaća potrošnja, s osloncem na jednokratne privatizacijske prihode i na novo visoko vanjsko zaduživanje, koja je uslijedila nakon 2004. u kombinaciji sa špekulantskim udarima s američkog tržišta hipotekarnih zajmova, rezultirali su recesijom i dužničkom krizom širom Europske unije.

Sve članice Unije, bez iznimke, pale su od jeseni 2008. do početka 2010. u recesiju, iz koje se većina najmanje zaduženih, najrazvijenijih i industrijski najsnažnijih, izvukla već 2010. To, međutim, nije pošlo za rukom najtežim slučajevima: Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Cipru, pa ni Mađarskoj, kojima se na prijelazu u 2013. priključuju i Slovenija i Italija, a u nedalekoj sjeni i Češka i Malta, kao i kronično krizna Bugarska i Rumunjska. U takvim okolnostima, pod teretima enormnim proračunskih manjkova i rastućih javnih i vanjskih dugova bankrotirajućih članica s periferije eurozone, zatresla se i cijela Europska unija, krenuvši od 2012. prema drugom recesijskom dnu, kojem se još ne nazire krajnja dubina.

Drugo recesijsko dno

Tako se u prvih 14 (od uspostave Europske monetarne unije), ili u posljednjih 11 (od velikog proširenja iz 2004.), a osobito u posljednjih pet godina (od eksplozije svjetske financijske i europske dužničke i razvojne krize) pokazalo, da je Europska unija stabilno profitabilan geoekonomski i strateški okvir samo za njezine najsnažnije članice, dok većini ostalih kao da prijeti sudbina pretjerano eksploatiranih ili okupiranih kolonija, ili čak dužničkih robova na neodređeno vrijeme.

Jer, kad se u računicu uzmu i vrijednosti najkvalitetnijih gospodarskih potencijala, predanih kompanijama i bankama iz stare Europe, i enormni javni i vanjski dugovi (prema bankama iz stare Europe), i gubici u radnim mjestima u kombinaciji s iseljavanjem, tada se u drukčijem svjetlu iskazuje i cjelokupan projekt Europske unije. Bilo je, eto, dovoljno samo desetak godina pune integracije tržišta 27 članica, da se dogodi novo veliko raslojavanje na bogate i siromašne u nacionalnim i u EU-razmjerima, pa i da desetak novih uspješnih EU-priča iz 2004. skončaju u nerješivim bankrotima, što sada prema drugom recesijskom dnu vuku i najstabilnije EU-članice, od Francuske, Velike Britanije i Belgije, do Danske, Švedske i Njemačke.

Da bi izvlačile iz krize sebe i ostale, vodeće su članice posegnule za snažnim državnim intervencionizmom, koji je tijekom 2009. i 2010. rezultirao visokim manjkovima u državnim proračunima, da bi se, zatim, u sklopu mjera za smanjivanje tih manjkova, sve preobrazilo u rastuće javne dugove. Prema najnovijim podacima Eurostata, EU kao cjelina je lani uspjela gotovo prepoloviti zbirni fiskalni manjak s protuvrijednosti od 6,9 posto ukupnog EU-proizvoda u 2009. na 3,7 posto u 2012., što je još za 0,7 postotnih bodova više od gornjeg praga prema sporazumu iz Maastrichta. Ali, s druge strane iste medalje istodobno je nabujao zbirni javni dug, sa 80 posto EU-proizvoda u 2009. na 91 posto u 2012. U tom okviru je čak i liderska Njemačka, koja je lani ostvarila suficit u državnom proračunu, svejedno imala svoj javni dug u visini od 82 posto (što je za 22 postotna boda iznad razine dogovorene u Maastrichtu).

Hrvatski put

U takvim se okolnostima Europska unija za manje od 15 godina, nakon trijumfalnog starta, preobrazila u kaotično zajedničko tržište (što je dijagnoza koju je prošlih dana ponovila i njemačka kancelarka, Angela Merkel), na kojem kao da svaka od članica gleda samo kako da nadmudri drugu ili kako da je neka druga ne nasamari. A u gospodarskoj stvarnosti, ekonomske se razlike među članicama zlokobno produbljuju, umjesto da se smanjuju, kroz harmonizirani razvoj. Te su razlike najdrastičnije na ljestvici članica, poredanih prema visini BDP-a po stanovniku, na kojoj su i liderski Luxemburg, sa 83.600 eura, i Njemačka sa 32.300 eura, i Grčka i Slovenija sa po 17.200 eura, i Bugarska sa samo 5400 eura. Hrvatska, sa svojih 10.300 eura BDP-a po stanovniku razvijenija je danas samo od Bugarske i Rumunjske, dok je prije 25 godina bila razvijenija i od Estonije, Latvije i Litve, i od Čehoslovačke, Poljske i Mađarske, kao i od Malte i Cipra.

Među EU-27 danas su i članice s gotovo punom zaposlenošću, poput Luksemburga, Nizozemske, Švedske i Danske, kao i Grčka i Španjolska sa stopama nezaposlenosti od afričkih 27 posto. Još šarolikija je usporedna slika salda u vanjskoj trgovini, gdje Njemačka prednjači sa suficitom (većim od kineskog), ostvarenim unazad 12 mjeseci u iznosu od svjetski rekordnih 246 milijardi dolara, dok je ostatak Unije u rekordnom trgovinskom minusu (uvoz minus izvoz) u vrijednosti od 136 milijardi dolara.

Zato, prema ocjenama analitičara, s proljetnog zasjedanja MMF-a i Svjetske banke, brzih, skorih, pa ni sigurnih rješenja za tešku financijsku i razvojnu krizu, koja hara većinom zapadnih zemalja - još nema na vidiku. Ovo je novo doba velike neizvjesnosti i nepredvidivih, visokih rizika, pa je izvjesno samo to, da će se recesija, koja je na putu prema svom drugom dnu ponovno zahvatila većinu europskih zemalja, potrajati kroz cijelu 2014., pa vjerojatno i malo poslije. Jer, da bi Europska unija izašla iz recesije, morala bi povećavati svoj bruto-proizvod po godišnjim stopama od najmanje 2,5 do poželjnih 3,5 posto na rok od tri godine. No, i MMF-ovi analitičari se slažu s konzervativnim prognozama Bundesbanke i Europske komisije, prema kojima će EU ostvariti velik uspjeh ako tijekom 2013. ne dođe do pada BDP-a većeg od 0,5 posto, te ako dogodine nastupi oporavak od minijaturnih 0,5 posto ili koji promil više.

Nema poleta

Tako će u 2013. ukupan proizvod Europske unije, sa svih 27 članica, najvjerojatnije biti 2,5 posto od ostvarenog u predkriznoj 2008. godini, što je krunski dokaz kobnog zaostajanja te ekonomske integracije u usporedbi sa razvojno liderskom Kinom, koja je unazad četiri godine svoj BDP - prema podacima MMF-a - povećala čak za 35 posto. Istodobno je Indija svoj BDP povećala za visokih 27 posto, a i dalje tehnološki, financijski i ekonomski najmoćnija - Amerika, za uvažavajućih 10 posto. Budući da i njemačka kancelarka, Angela Merkel, i tim najupućenijih analitičara iz Berlina, i dalje tvrde da će izlazak Europske unije iz dužničke i razvojne krize u najboljem slučaju trajati još desetak godina (ako se u međuvremenu ne raspadnu i eurozona i Unija), to znači da je EU već izgubila najnoviju veliku igru, te da toj činjenici od strateške važnosti sve njezine članice moraju prilagoditi i svoju ekonomsku i sigurnosnu politiku na dulji rok.

Budući da mala, ali proeuropska Hrvatska bitno ovisi o Europskoj uniji, njezinom tržištu, uvoznicima i izvoznicima, investitorima i kreditorima, a ne samo institucionalno, kao buduća će članica, zbog sužene potražnje iz Unije i zbog smanjenih investicija iz Unije u inozemstvu, u prvim godinama imati više štete nego koristi. Stoga bi se u slučaju hrvatskog pristupanja Uniji moglo govoriti o izvjesnoj inverziji, za razliku od slučaja deset članica koje su u EU ušle 1. svibnja 2004.

Jer, sigurno je da će ulazak u Uniju, u prvih godinu-dvije dodatno produbiti gospodarsku depresiju u Hrvatskoj, pogotovo ako se recesija u Uniji nastavi ili produbi. Tek kasnije, u sretnom spletu okolnosti moguće je sanjati da bi poslije 2018. ili najkasnije od 2020. i Hrvatska mogla početi ostvarivati više stope gospodarskog rasta i kretati prema visokoj zaposlenosti, no jamstava za tu vrstu happy enda još nema na vidiku, ni iz Banskih dvora, niti iz Bruxellesa.

NL/eZd