Klass Carel je s bratom bio upravnik tranzitnog logora Westerbork u Nizozemskoj, kroz koji je tisuće Židova prolazilo na putu u njemačke koncentracijske logore

Kad bi se terminologija kojom se HDZ i dio hrvatske javnosti koriste u slučaju Josipa Perkovića, u neznatno modificiranom obliku primijenila na Njemačku, posljedice bi bile zapanjujuće. Nametnula bi se, naime, tri zaključka: da Njemačka ne poštuje međunarodne pravne obveze, štiti najgore zločince te da su svih proteklih godina tamo i dalje na vlasti bili ljudi s nacističkim mentalnim sklopom, piše novilist

Sve bi se to moglo iščitati iz slučaja Klaas Carel Fabera, Nizozemca koji je u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik SS-a. On je 24. svibnja 2012., u 90 godini, umro u Ingolstadtu kao slobodan čovjek zato što su njemačke pravosudne institucije desetljećima odbijale njegovo izručenje Nizozemskoj, gdje je bio osuđen za ratni zločin. Nizozemci su se zadnjih godina prije njegove smrti, pokušavali dokopati Fabera i putem europskog uhidbenog naloga, ali također bezuspješno. Uvijek je razlog bila činjenica da je Faber imao njemačko državljanstvo koje je stekao sukladno takozvanom Führerovom dekretu iz 1943. Njime je pripadnicima njemačkih oružanih snaga koji nisu bili Nijemci jamčeno njemačko državljanstvo.

Upravnik logora

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Klass Carel je s bratom Pieterom bio upravnik tranzitnog logora Westerbork u Nizozemskoj, kroz koji je tisuće Židova prolazilo na putu u njemačke koncentracijske logore. Nizozemski sud obojicu je 1947. godine osudio na smrtnu kaznu zbog ubojstva najmanje 22 Židova i pripadnika pokreta otpora. No, dok je Pieter smaknut, Klaas Carelu je 1948. presuda promijenjena u doživotnu kaznu zatvora, premda je tijekom procesa priznao ubojstvo šest ljudi.

U prosincu 1952., Faber je s još šest drugih osuđenih SS-ovaca pobjegao iz zatvora u Bredi, prešao nizozemsko-njemačku granicu i prijavio se u jednoj policijskoj postaji. Prekršajno su kažnjeni s po deset maraka za ilegalan prelazak granice, ali im je omogućen boravak u Njemačkoj. Odmah nakon bijega, Nizozemska je zatražila izručenje sve sedmorice, no sud u Dusseldorfu odbacio je taj zahtjev jer su bili njemački državljani i stoga zaštićeni Ustavom od izručenja. Isti je sud 1957. odbio suditi Faberu uz obrazloženje da protiv njega nema dovoljno dokaza. Nakon toga je Faber normalno živio u Njemačkoj, zaposlio se u tvornici Audi u Ingolstadtu.

Uporna Nizozemska

Nizozemske vlasti, međutim, nisu odustajale, a nova im se nada ukazala 2002. godine uvođenjem europskog uhidbenog naloga. Pomoću tog su pravnog mehanizma 2003. pokušali ishoditi izručenje Fabera, tada već trećeg na listi najtraženijih nacističkih zločinaca centra Simon Wiesenthal, kako bi nastavio sa služenjem doživotne zatvorske kazne. Ali, Njemačka je u svoje zakonodavstvo 2006. ugradila odredbu prema kojoj njemački državljanin može biti izručen drugoj članici Europske unije na služenje zatvorske kazne samo ako se on sam složi s tim. Tijekom saslušanju na sudu u Ingolstadtu 2011., Faber je izjavio da ne pristaje na izručenje domovini.

Zanimljivost vezana uz Perkovićev slučaj je i da Nijemci pozitivno riješavaju europske uhidbene naloge, kojima se traži izručenje zbog procesuiranja njemačkog državljanina, jedino ako članica EU iz koje je nalog došao zajamči da će traženoj osobi nakon presude ponuditi da eventualnu kaznu ako to želi služi u Njemačkoj. Inače, Nizozemska je 2006. dostavila nove dokaze protiv Fabera, no njemačko tužiteljstvo je zaključilo da bi on mogao biti suđen samo za ubojstvo iz nehaja, a kako je za to kazneno djelo već bila nastupila zastara, proces nije iznova otvoren. Stoga je ozloglašeni nacist umro u dubokoj starosti u ingolštadskoj bolnici.

NL/eZd