Fascinacija pred superiornijima i omalovažavanje inferiornijih simptom je svakog boljeg kompleksaša. Hrvatska je u toj disciplini zaslužila crni pojas. To će reći, stvarno nije lako ekipi koja živi kod nas a u vlasništvu je bugarske putovnice. No da, Elitsa Mateva se usprkos zidu fiksnih ideja koje vežemo za Bugare sjajno snašla u Zagrebu, gradu paradoksa. Ukratko, imamo previše kruha, a premalo hrane.

Cool, cozy, cute. Vjerojatno tri najčešće riječi koje sam čuo u razgovoru sa Elitsom. Mlada je Bugarka u Zagrebu već ... dana i nakon života u Sofiji, Sydneyu, Urechtu i Amsterdamu, ne štedi komplimente za gradsku jezgru, njezine fasade, dušu i sve prisutniji kozmopolitizam. U zemlji krava i cvijeća studirala je sukobe ljudskih prava sa specijalizacijom za Balkan, a specijalizirala se i za odnos sa Bojanom, svojim zagrebačkim dečkom s kojim radi u kolektivu za kreativne komunikacije Rational International.

Prilično hipsterski početak hrvatske priče, zar ne? Zagreb je napokon postao zanimljiv i ljudima koji su se nagledali uznapredovale zapadne civilizacije. Štoviše, pruža danas tako rijetku priliku. 'Ovdje je još uvijek moguće biti u nečemu prvi i najbolji. U Nizozemskoj bi imali daleko veću konkurenciju', reći će Elitsa negdje na Britanskom trgu na tečnom hrvatskom. Još na faksu ga je htjela naučiti, a kada je počela, iznenadilo ju je koliko duboko osjeća naš jezik.

Osjetila je i nešto drugo. To da Zagrebu još uvijek nedostaje kritična masa alternativnih mjesta kojima bi gravitirali kreativci i ekipa otvorenog uma, da prevedemo drito s engleskog. U zadnje vrijeme tu rupu uspješno popunava Mali plac na Tavanu, sajam malih proizvođača zdrave hrane u centru grada. U tom smislu gotamo prašinu za Sofijom koja je od ulaska u EU procvjetala u kozmopolitskom smislu. Barem što se tiče kulturalnog gibanja. 'Sofija je veći grad, užasno dinamičan. Ima više zanimljivih mjesta, ali jednako tako ima puno lošiju infratrukturu od Zagreba. Zagreb je sladak i ugodan, a tamo je prljavo i kaotično. Zgrade su neuređene. Na prvi pogled ne ostavlja dobar dojam.', vuče Elitsa paralele sa rodnom grudom s kojom ima ambivalentan odnos, baš kao i sa hrvatskom metropolom.

Premda ne ostavlja dojam cure koja bi trebala imati problema sa socijalizacijom, naš ju je glavni grad držao prilično dugo na ledu: 'Osjećam da se nije lagano upoznat s ljudima ovdje. Malo su zatvoreniji. Ima onih koji su drukčiji, ali mi je bio problem, pogotovo na početku, zapričati se s nekim. U Sofiji je to izuzetno lako, pogotovo ako si stranac'. Nije da Hrvatska ne voli strance, ali kako još uvijek patimo na pedigre, razlika otkuda dolaze može biti - drastična. Kao Bugarka, Elitsa je s vremenom naučila da naše mentalno naslijeđe ne čuva pretjerane epitete za njenu zemlju, tako da nije nedostajalo situacija u kojoj bi se netko nad njom sažalio i pokazao razumijevanje što je 'emigrirala' iz domovine.

'Dosta ljudi ovdje nije skužilo zašto sam tu. Mislili su da je razlog to što je u Bugarskoj odvratno. No, u Zagrebu sam isključivo zato što mi je to sada fora i što me obogaćuje. Uostalom, puno se mladih ljudi sada vraća u Bugarsku i pokreću sjajne projekte. Možda se i ja na to sutra odlučim', kaže nam specijalizantica iz balkanskih sukoba.

Hrvatska u tri riječi? - 'Hibrid Zapada i Balkana, kruh, ugodnost'. Ovo potonje s vremena na vrijeme pokvare fenomeni poput 'arogancije temeljene na nacionalnosti' i 'sve je skuplje nego bi trebalo biti'. U Bugarskoj, kaže, praktični ne postoji ikakavo nacionalno samopoštovanje, a kamoli da se isto nekome nabada na nos. Štoviše, nastavlja, Bugari konstantno uzimaju Hrvatsku za primjer kako se voli svoja država. A mi je, prije svega, volimo svojim novčanicima: 'Frustira me što je ovdje sve skuplje nego bi trebalo biti. Cijene su više nego što je standard. Nije to ugodno niti za ljudi koji su odavde. Došla sam iz Nizozemske, trošim iste novce, a njihov je standard daleko veći'.

Baveći se vizualnim i komunikacijskim rješenjima, Elitsa će primjetiti da hrvatski klijenti češće pucaju na manju cijenu i veći kompromis, za razliku od njezinih hrvatskih kolega koji će se polomiti ne bi li napravili nešto iznadprosječno. 'U Hrvatskoj još nije razvijen osjećaj za kvalitetu. Svi ganjaju samo kratkoročni profit. Ima dosta pametnih i talentiranih ljudi, ali nemaju iskustvo', zakljućit će 25-godišnjakinja kojoj Hrvatska pruža podosta po pitanju posljednje stavke.

No da, dolazimo do vrućih tema, dapače pekarskih. Bugarki je Zagreb prije svega mjesto gdje te sa svakog ugla promatra neka štruca kruha. Ima ga previše, veli. I sama se u početku podala crnoj magiji pekara, ali se brzo zasitila. Fali joj veći izbor salata u kojima se Bugari poslovično dave. Fale joj financijski pristupačni restorani. Fale joj 24-satni prehrambeni servisi. Prepustimo joj riječ: 'U Zagrebu užasno nedostaje hrana. Bugarska ima toliko restorana sa svakakvom hranom, super izgledaju, atmosfera je predivna i, najvažnije od svega, svako si ih može priuštiti. Ovdje postoje dva mjesta gdje možeš jesti u sitne sate nakon izlaska. U Sofiji su na svakom koraku.'

S bugarskim askom u EU enormno se razvila scenska ponuda grada, kao i lepeza dostupnih proizvoda. Što je ostalo isto je politička nesvijest ogrezla u korupciji i ekonomska impotencija većine stanovništva. Jaz između bogatog i tipičnog Bugarina daleko je veći i zamjetniji nego kod nas. Elitsa se okomila na licemjerje Unije: 'Kada su u pitanju ekonomski interesi Bruxellesa, EU se poziva na svoj suverenitet. Kada je pak u pitanju lokalna korupcija, dižu ruke i govore to je vaša stvar. '

Nakraju i najbitnije, Hrvati su 'totalno zgodni'. I cure su, veli, iznimno lijepe. Muški rod ovdje također udomljava Bugarima familijaran žanr - neartikulirani siledžija s turbofolk stanjem uma.

Kužimo taj endemski šarm o kojem priča cura iz Sofije. Toliki broj hipstera i narodnjaka nigdje ne živi tako blizu kao u Hrvata. I nigdje toliko definitivnih zaključaka da smo Europa...pardon, da smo Balkan...ma ne, da smo Europa, da smo Balkan, da smo Europa... i tako sve do studija o balkanskim sukobima u Utrechtu. No, to je još uvijek preblizu. Ne stajemo dok nas ne počnu proučavati u Ulambataru.