Kada roditelj tinejdžeru kaže da se u njega razočarao, to je nešto nagore što on može čuti jer još uvijek otkriva što je i tko je, te mu treba podrška

U organizaciji udruge Humani studio, u suradnji s Familylab hrvatska jučer je u Gradskoj knjižnici Zadar držano otvoreno predavanje na temu: Kako razgovarati s tinejdžerom? Kako razumjeti tinejdžera?

Svi znamo da je vrijeme adolescencije karakteristično za burne promjene kako samog tinejdžera, tako i obitelji kojoj pripada. Avantura znana kao "roditeljstvo" u ovom periodu prolazi važne ispite i preispitivanja:

Kako imati i zadržati kvalitetan i konstruktivan odnos sa svojim tinejdžerom? Kako se postaviti i nositi s promjenama raspoloženja i identiteta kroz koje tinejdžer mora proći na putu sazrijevanja, a opet ostati roditelj koji će biti i glas podrške, ali i glas razuma?

O svemu tome, i o još ponekim zanimljivim pitanjima, popričali smo s predavačicom - dr. med. Polonom Bencun Gumzej, spec. Školske medicine, integrativnom psihoterapeutkinjom za djecu i adolescente u edukaciji, certificiranom voditeljicom Familylab seminara.

S adolescentima se događa jedna vrlo jednostavna i prirodna stvar a to je - odrastanje i pretvaranje u odrasle osobe. Kao takve one žele biti i tretirane s obzirom da taj proces traje. Odrastanje se ne događa preko noći, kazala nam je dr. Bencun Gumzej

Što se tu točno  događa? Roditelji sve do neke dobi od 14, 15 godina odlučuju u ime djeteta, sve rade umjesto njega i nad njime imaju potpunu moć i kontrolu. Dijete zapravo na njih gledao kao na male Bogove i Supermene, tako da je u tom periodu dosta jednostavno postupati s djetetom.

Međutim, kada krene pubertet i odrastanje, nije više tako. "Tada bi trebali sve više puštati tu našu potpunu kontrolu - nekakvu vrstu diktature, i prelaziti na način koji bi bio komunikacija s nekim tko je odrastao, koga uvažavamo, s nekim tko je nova osoba jer to više nije dijete kojem možemo naređivati i određivati mu što će i kako će", objašnjava naša sugovornica.

"Time zapravo dobivamo suradnika, a ne nekog u čije ime  odlučujemo. Cilj nije da imamo poslušno dijete već dijete koje je u sposobno odlučivati samo i u skladu s tim i snositi odgovornost za svoje odluke, postupke te posljedice..."

Roditelji i granice? Kako ne otići iz jedne krajnosti u drugu?

Najvažnije su tri stvari: poštivati svoje granice i ne se iscrpljivati, zatim poštivati svoj unutarnji glas, ali i poštivati i dijetetov jer ono također ima pravo na svoje granice. Roditelj ne mora sve znati, ne mora za njega odlučivati i živjeti umjesto njega. Važno je da da djetetu vjerujemo i poštujemo ga.

Kada roditelj tinejdžeru kaže da se u njega razočarao, to je nešto nagore što oni mogu čuti jer još uvijek otkriva što je i tko je, i ne snalazi se u svome tijelu i glavi. I sad mu netko tko je najvažnija osoba u njegovom životu kaže da je razočarana! "Silno je važno da roditelji budu uz dijete i kažu što misle, ali opet, da ne nameću svoje mišljenje i ne prisiljavaju dijete da sluša bez pogovora", objašnjava doktorica.Naravno, to nije lako jer roditelji imaju puno strahova i puno želja za svoju djecu i ne znaju što bi s tom silnom odgovornošću, ljubavlju i strahovima da sve dobro ispadne. Tako da, vrlo često roditelji imaju fantaziju da ako sada dijete nešto radi što nije dobro ili konstruktivno, ili možda u školi nije dobro - misle da će to završiti katastrofalno. "Sada to više nikada neće biti dobro", to je vrlo često razmišljanje roditelja u tim trenucima, i upravo zato oni lako padnu i lako se pokolebaju. Ali onda je tinejdžeru još i teže jer netko mora vjerovati u njega!"

Kako se kvalitetno posvađati s adolescentom?

Nitko od nas nije učio kako se sukobljavati i kako iz sukoba izaći tako da se obje strane osjećaju bolje. Doduše, neki to znaju, ali su rijetki. No, to se svakako da naučiti, međutim problem je što mi u društvu imamo jedan sindrom - a to je da ne znamo voditi dijalog niti  uvažavati mišljenja drugog, nego nego namećemo svoje. Vrlo često s se razgovori i svađe vode kao i ratovi - imamo pobjednike i gubitnike. A u svakom ratu zapravo nitko nije pobjednik već su svi gubitnici jer onaj kome je nametnuto bilo kakvo rješenje taj će gledati kako da sabotira to rješenje jer nije na njega pristao, kaže Benucn Gumzej.

Treba znati uvažiti nečije mišljenje, vidjeti što se može/ne može, prihvatiti djetetovu ljutnju ukoliko kažemo NE, jer dijete ima pravo ljutiti se. Svatko od nas kada nešto što želi, a to ne dobije, se ljuti ili je tužan. Roditelji bi najradije htjeli da ih dijete u potpunosti razumije, a oni sami ne pružaju razumijevanje za dijete.

"Ja ovo radim zato jer vjerujem u to, imam osobna iskustva sa svojom djecom koliko to dobro funkcionira, a imam i iskustva sa svojim pacijentima u ambulanti (školskom djecom, srednjoškolcima i studentima)."

"Znam da kada im se pruži takav način - na koji komuniciramo i gledamo suprotnu stranu, da onda dobivate toliko suradnje od djeteta i ono što ste mu isprva htjeli nametnuti. Ali ovom metodom - razumijevanja i zdravom komunikacijom -. dobivate suradnika koji napravi to što želite, ali morate mu dati i mogućnost da kaže da to neće", govori iz svog iskustva Polona Bencun Gumzej, te zaključuje,

"Kada imamo pravo reći NE onda možemo reći i DA, i najčešće kažemo. A ako moramo reći DA, a da to ne želimo, onda imamo DA koje je kiselo, preko volje i prisilno. I ako se to nametanje i prisiljavanje djeteta na DA oduži i potraje, onda u adolescenciji puknu pa svemu govore NE."