Treba mijenjati model skrbništva nad osobama s poteškoćama i osigurati im podršku institucija i čitave zajednice kako bi ostvarile svoje pravo iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom po kojoj su sve osobe pred zakonom jednake, poruka je s današnjeg okruglog stola koji su u povodu drugog saborskog čitanja izmjena Obiteljskoga zakona inicirali Gong i Udruga za samozastupnje uz potporu saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku.

U predloženim izmjenama Obiteljskog zakona model skrbništva treba urediti tako da te osobe dobiju podršku u ostvarivanju svojih ljudskih prava, poslovne sposobnosti i općenito odluka o svom životu, istaknuli su nazočni predstavnici Gonga, Udruge za samozastupanje i udruga koje se bave inkluzijom, ali i predstavnici institucija poput pravobraniteljice za prava osoba s invaliditetom, predstavnika centara socijalne skrbi i stručne javnosti.

Nije bilo zadovoljavajućih riješenja o modelu skrbištva nad odraslim osobama s intelektualnim ili mentalnim poteškoćama jer podaci govore da je od ukupno 21.000 njih 16.000 lišeno poslovne sposobnosti, tako da odluke u njihovo ime donose skrbnici, rekla je predsjednica saborskog odbora Romana Jerković.

Reforme koje bi promijenile taj sustav su pokrenute, neke su već gotove, a vrlo brzo bit će usvojen i zakon o zaštiti osoba s duševnim bolestima, najavila je Jerković izrazivši nadu da će novi Obiteljski zakon biti korak naprijed i omogućiti da osobe s poteškoćama ne budu lišavane poslovne sposobnosti.

Predložena riješenja o skrbništvu su korak naprijed jer će osobe s intelektualnim i mentalnim poteškoćama ipak same moći utjecati na neke životne odluke, ali treba ići korak dalje i omogućiti im da uz podršku donesu odluku o svom liječniku, školovanju i hoće li živjeti u inkluziji, rekao je Damjan Janjušević iz Udruge za samozastupanje.

Umjesto da im se osigura primjerena podrška za samostalno odlučivanje, kako to nalaže Konvencija, u predloženom se zakonu i dalje ustrajava na skrbništvu i modelu lišavanja poslovne sposobnosti. Trebali bi razmisliti da se uz skrbništvo što više uvodi i podrška kako bi osobe s intelektualnim poteškoćama i duševnim oboljenjima mogle što više odlučivati same o sebi, smatra Janjušević.

Članica radne skupine za izradu izmjena Obiteljskoga zakona, profesorica obiteljskoga prava Ivana Milas Klarić najvažnijom promjenom smatra ukidanje instituta potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti. To je veliki korak, a kad bi taj institut potpuno ukinuli bilo bi nužno učiniti niz reformi koje zahtijevaju velika novčana ulaganja, naglasila je.

I pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak ističe kako je već sada moguće uvesti sustav djelomičnog odlučivanja tih osoba uz podršku.

Još uvijek je ta populacija marginalizirana i u vlasti svojih skrbnika, bilo da su to roditelji, braća, sestre ili institucije, a nerijetke su i zlouporabe koje im nanose štetu i ne vode računa o njihovim željama i pravima. Oduzimanje poslove sposobnosti trebalo je biti iznimka, a djelomično oduzimanje postalo je pravilo, i to nije dobro, složili su se sudionici okrugloga stola.

Primjer oduzimanja poslovne sposobnosti zorno su svojim životnim pričama ispričali Romana Posavec i Nenad Cekušak.

Romanu je majka smjestila u dom, tamo se zaljubila u Josipa, začeli su dijete, rodila je, ali se o djetetu nisu mogli brinuti jer im je oduzeta poslovna sposobnost. Nakon toga majka je nju i Josipa primila k sebi, ali nije htjela skrbništvo nad njihovom kćerkom, koja je smještena u Dječje selo u Lekeniku.

Tek nakon što je Romanina majka umrla a ona naslijedila nekretninu, njoj i suprugu vraćena je poslovna sposobnost. Kćer je postala punoljetna i sada žive zajedno.

Nenad Cekušak živio je u domu, majka je bila protiv da ode živjeti u inkluzivnu zajednicu. No, izborio se za to, a sada bi želio završiti školu, pronaći ženu i živjeti kao svi drugi ljudi. Zato, poručio je, treba ukinuti institut oduzimanja poslovne sposobnosti i uz podršku asistenata i zajednice omogućiti nam da se sami brinemo o svojim životima.

Od ukupno 21.000 osoba s inetektualnim poteškoćama i duševnim oboljenjima, polovica njih živi u vlastitim obiteljima, 6,6 posto u udomiteljskim obiteljima, a 27 posto u institucijama. Njih 88 posto potpuno je lišeno poslovne sposobnosti.