Sljedeći tjedan Ministarstvo graditeljstva zatvara javnu raspravu o još jednom programu energetske obnove - komercijalnih nestambenih zgrada za razdoblje do 2020. godine. Do sada je, podsjetimo, predstavljena energetska obnova zgrada javnog sektora, nedavno i program energetske obnove obiteljskih kuća, dok je završena i javna rasprava o programu obnove višestambenih zgrada.

Trošak od 3,2 milijarde kuna

Uz trošak od 1,78 milijardi kuna do 2016. godine, odnosno 3,2 milijarde do 2020., do 2020. bi se u potrošnji energije uštedjelo 1,4 milijarde kuna. Za početak bi, kroz naredne dvije godine, u obnovu išlo najviše industrijskih zgrada, njih 562, za čiju bi obnovu trebalo oko milijardu kuna, u zgrade maloprodaje i veleprodaje, njih 695, uloženo bi bilo nešto više od pola milijarde, a u 95 turističkih objekata, primjerice, 84 milijuna kuna. Obnavljala bi se vanjska ovojnica, ulagalo u modernizaciju sustava grijanja i hlađenja odnosno rasvjete, ugrađivao centralni sustav upravljanja energijom.

Prema nacrtu programa obnove komercijalnih zgrada, fokusirati bi se trebalo na privatne industrijske i turističke objekte, uredske zgrade, općenito zgrade poslovnog i uslužnog karaktera, građene do 1987. godine. Riječ je o velikim potrošačima energije, jer dok novogradnja u primorju, primjerice, troši 38 kWh toplinske energije po četvornom metru, zgrada u kontinentalnom dijelu Hrvatske, građena 70-tih, troši gotovo deset puta više.

Kreditne linije

Energetska obnova komercijalnih, privatnih zgrada bi za četiri godine upošljavala više od šest tisuća, a 2020. godine oko 11.000 ljudi, predviđa se novim programom. No, već i sam nacrt lijepo zamišljenog programa u javnoj raspravi priznaje da realizacija baš i neće biti tako laka. Energetska obnova traži velik novac kojeg privatni sektor ne može, ili ne želi ulagati. Kako stoji u nacrtu, vrijeme povrata uloženog u energetsku obnovu u prosjeku iznosi 7,37 godina, što znači da uštede nisu dovoljne da bi privatni sektor investicije nosio sam, putem kredita komercijalnih banaka.

Ni banke same, osim toga, za ovako nešto još nemaju kreditnih proizvoda, i s njima država planira razgovarati o eventualnim povoljnijim kreditnim linijama. Država, kao što radi u slučaju fizičkih osoba i javnih zgrada, poduzetništvu, pogotovo onom velikom, ovakve projekte pak ne smije sufinancirati zbog stava Europske komisije da se državnim potporama, bilo kroz bespovratne subvencije, subvencije na kamate, porezne olakšice ili garancije, jedan gospodarski subjekt ne smije stavljati u neravnopravan položaj s drugim subjektom na tržištu.

Moguće su samo male, tzv. de minimis potpore do 200.000 eura kroz tri godine, što je možda dovoljno malom i srednjem poduzetništvu, ali ne i velikima. Predlaže se stoga, između ostalog, da se, po uzoru na Sloveniju, novac pronađe uspostavom sustava doprinosa kojim bi se obaveza provedbe projekata energetske učinkovitosti prebacila na opskrbljivače energije - električne i toplinske, plina i tekućih goriva.

Režijski troškovi

Oni bi prikupljali naknadu za isporučenu energiju, što bi išlo za energetsku obnovu, i provodili programe uštede prema kupcima. To, moguće, znači poskupljenje energije za krajnje kupce, jer se i u samom nacrtu ovog programa ionako naglašava kako je cijena energije u Hrvatskoj preniska, a time i nedovoljno motivirajuća za ulazak u investiciju energetske obnove. Povećanje cijene energije u nacrtu se čak navodi kao jedna od mjera kojom bi se »otklonile prepreke energetskoj obnovi«.

Drugim riječima, tek kad energija bude dovoljno skupa, potrošači će, u ovom slučaju poduzetnici, imati dovoljno motivacije da zgradu učine energetski učinkovitom, kako bi im i režijski troškovi onda bili manji. A upravo nas nešto niže cijene energije u Hrvatskoj spašavaju da se u troškovima potpuno ne izjednačimo sa stanovnicima bogatih EU država, čija su primanja, međutim, nekoliko puta veća.

Novi list