Da se pitalo vjernike, karizmatični i voljeni Ivan Pavao II., prvi papa kojeg nazivaju Velikim u novom tisućljeću, bio bi proglašen svetim iste sekunde kad je umro.

Pontifikat Ivana Pavla II., putnika, poliglota, sportaša i književnika, pamtit će se po njegovim putovanjima i golemoj medijskoj pokrivenosti njegovih aktivnosti, ulozi u rušenju komunizma, po neposrednoj i masovnoj komunikaciji s vjernicima i hrabrosti u traženju oprosta za grijehe Crkve, promicanju ekumenizma, ulasku u sinagogu i džamiju, dubokoj sućuti za manjine i nepokolebljivoj obrani tradicionalnih crkvenih učenja. Kao najveća pogreška na pleća mu se stavlja zataškavanje slučajeva svećeničke pedofilije i nedovoljna zaštita njihovih žrtava u aferama koje su ozbiljno uzdrmale Crkvu u godinama nakon njegove smrti.

 

Nesuđeni glumac

Kad je nadbiskup krakovski Adam Sapieha posjetio srednju školu u obližnjim Wadowicama 1938., dočekao ga je najbolji učenik, 18-godišnji Karol Josef Wojtyla. Impresioniran Karolovim govorom, nadbiskup ga je pitao što namjerava učiniti u životu. Biti filozof ili glumac, odgovorio je mladić. "Šteta", rekao mu je tada njegovim ambicijama nimalo impresionirani kardinal Sapieha.

Karol Josef Wojtyla rodio se 18. svibnja 1920. u Wadowicama, u prvoj kući do crkve, kao drugi sin umirovljenog časnika Karola Wojtyle i Emilije Kaczorowske, učiteljice litavskog podrijetla. Odličnom učeniku i talentiranom sportašu odrastanje je obilježeno tragedijama. Majka mu je umrla mjesec dana prije njegova devetog rođendana. Tri godine poslije izgubio je starijeg brata Edmunda, koji je umro od reumatske groznice. Imao je samo dvadeset godina kad je ostao i bez oca. "Do dvadesete godine izgubio sam sve koje sam volio ili koje sam mogao voljeti", rekao je u jednom razgovoru Wojtyla, tada već Papa, misleći i na stariju sestru koja je umrla prije nego što se rodio.

Ostavši sam, Wojtyla se okrenuo Crkvi. Odluci je znatno pripomoglo i ugnjetavanje Poljaka kojem je svjedočio tijekom nacističke okupacije. Tih 1940-ih baš ništa nije upućivalo na to da će mladić biti na čelu više od milijarde katolika. Naprotiv, pod dojmom mističnih napisa svetog Ivana od Križa, naumio je postati redovnik. Kardinal Sapieha, kad je već dočekao to što je Wojtyla odustao od glume, nije htio dopustiti da takav potencijal do kraja života ostane iza samostanskih zidina. Tri puta mu je odbio molbu. Karol je na kraju prihvatio neizbježno i 1946. zaređen je za svećenika. Bio je to početak karijere koja će 26-godišnjaka dovesti do nadbiskupske i papinske katedre.

'Non abbiate paura'

Kad je 16. listopada 1978. izabran za papu, kao prvi Slaven i netalijan nakon 456 godina, poručio je mnoštvu na Trgu svetog Petra da "dolazi iz daleke zemlje" i sve je odmah osvojio porukom da ga isprave ako pogriješi. Bila je to najava neposrednosti i spontanosti koja će ga učiniti popularnijim od svih prethodnika. Vjernicima na ustoličenju poručuje da se "ne boje otvoriti Kristu". Riječi "Non abbiate paura" postat će lajtmotivom njegova papinstva.

I dok je Ivan XXIII. papinstvo približio stanovnicima Rima, Ivan Pavao II. približio ga je stanovnicima svijeta. Putovao je mnogo i daleko. Posjetio je 129 zemalja, preletio i preplovio dva milijuna kilometara ili više od dva puta prešao udaljenost od Zemlje do Mjeseca. Zbog putovanja je tri godine izbivao iz Vatikana. U Hrvatskoj je bio tri puta, u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Dubrovniku, Đakovu i Mariji Bistrici, a prije toga predvodio je međunarodnu zajednicu u priznanju njezine neovisnosti. Vjernike je pozdravljao na više od 60 jezika, sam ih je govorio osam. U Rimu i u svijetu vidjelo ga je nekoliko stotina milijuna ljudi.

Kao sin Poljske, koju je hladnoratovska podjela smjestila u istočni blok, svesrdno je molio za pad Berlinskoga zida i komunizma, koji je u svojoj knjizi nazvao "nužnim zlom", a potrajalo je dulje od drugog zla - nacizma, koje je također iskusio kao mladić. A u padu komunizma i sam je imao veliku ulogu. Kad se 1979. prvi put kao Papa vratio u rodnu Poljsku, dočekalo ga je more ljudi. Ta se Wojtylina devetodnevna turneja domovinom smatra početkom lančanog niza događaja koji su doveli do mirnog raspada komunističke vlasti u Poljskoj te pada Berlinskoga zida.

'Želimo Boga!'

Dva mjeseca prije posjeta komunističke su vlasti poslale upozorenje i naputke svim učiteljima u zemlji. "On je naš neprijatelj. Opasan je zbog velikog smisla za humor, zbog sposobnosti da šarmira svakoga, posebno novinare. Služi se jeftinim trikovima, stavlja šešire, rukuje se sa svima, ljubi djecu, ponaša se po modelu američke predsjedničke kampanje", pisalo je.

Kako bi smanjile broj ljudi na njegovim misama, vlasti su dopustile televizijske prijenose njegovih govora. I načinile kobnu pogrešku. Ne samo da ga je u devet dana uživo vidjelo oko 13 milijuna ljudi, nego je preko malih ekrana stigao i do svih onih koji to nisu mogli. Mnoštvu je iz dana u dan govorio da ne gube povjerenje i nadu, da se ne obeshrabruju i ne boje i da nikada ne izgube svoju duhovnu slobodu. Mnoštvo mu je usred komunističke Poljske uzvraćalo uzvicima: "Želimo Boga!"

Američki sociolog George Wiegel kaže da je to bio psihološki potres, lekcija iz dostojanstva, nacionalni plebiscit i drugo poljsko krštenje. Britanski povjesničar Timothy Garton, profesor na Oxfordu, to je kratko objasnio: "Bez Pape ne bi bilo Solidarnosti, bez Solidarnosti ne bi bilo Gorbačova, bez Gorbačova komunizam ne bi pao."

Bio je to posjet koji je general Jaruzelski nazvao "detonatorom" koji je potaknuo Lecha Walesu na osnutak Solidarnosti i nepoznatog nekog ohrabrio da na komunistički poster "Partija je uz narod" dopiše "...ali narod je uz Papu".

Dokaz da je 'pobijedio' komunizam Wojtyla je dobio kad ga je 1. prosinca 1989. u Vatikanu posjetio tadašnji predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov, koji je rekao da "ima čast razgovarati s najvećim moralnim autoritetom na Zemlji".

Tada počinje druga faza njegova papinstva, smatraju analitičari. Prvih deset godina bio je zabrinut zbog komunizma, a zatim se više fokusirao na moralni pad zapadnog društva i konzumeristički hedonizam. U tome je, kažu, bio mnogo manje uspješan.

'Ponizno molimo za oprost'

Iako mu je borba za prava malih ljudi, radnika, marginalnih skupina, obespravljenih i manjina donijela mnogo štovatelja, tvrdokorna stajališta o svećeničkom celibatu, uskraćivanje pričesti rastavljenima, protivljenje svim vrstama kontracepcije i legalizaciji istospolnih zajednica te to što nije učinio dovoljno u zaštiti žrtava svećeničke pedofilije, a to mu najviše zamjeraju, donijeli su mu i mnoge kritičare.

"Bio je ono što bi se moglo nazvati revolucionarnim konzervativcem. U nekim područjima, poput spremnosti da uđe u dijalog s drugim religijama, bio je vrlo napredan", rekao je nedugo nakon Wojtyline smrti stručnjak za Vatikan Giovanni Ferro. "S druge strane, u crkvenom nauku bio je krajnje reakcionaran", dodao je.

Kao veliki zagovornik međureligijskog dijaloga, bio je prvi papa koji je ušao u sinagogu 1986. i pritom Židove oslovio sa "starija braćo" te prvi koji je kročio u džamiju za posjeta Siriji 2001.

U ožujku 2000. hrabro je pozvao na kolektivno ispitivanje savjesti Crkve i javno Boga molio oprost za strahote koje su neki katolici počinili u njezinoj dvotisućljetnoj povijesti, često i u ime Crkve. "Za ulogu koju je svojim ponašanjem imao svaki od nas u tim zlima, što su ukaljala obraz Crkve, ponizno molimo oprost", rekao je tada, a taj čin ocijenjen je jednim od najvažnijih za njegova papinstva.

Molio je za oprost i zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihova zadržavanja u često drugorazrednom statusu. U ime Crkve ispričao se i zbog grijeha protiv drugih kultura, okrutne kolonizacije domorodačkih naroda, grijeha protiv Židova, pred čijom je žrtvom kleknuo u Auschwitzu u spomen na šest milijuna ubijenih u holokaustu. Redovito je osuđivao antisemitizam, zauzimao se za mir u Svetoj zemlji, vapio za izbjegavanjem ratova.

Kako se oprašta, Papa je pokazao posjetivši u zatvoru atentatora Alija Agcu, koji ga je na Trgu svetog Petra 1981. teško ranio ispalivši u njega četiri hica, što je na njemu ostavilo trajne posljedice.

Svetac, odmah!

Ivan Pavao II. u 26 godina svojega pontifikata, trećeg po duljini u povijesti, proglasio je više blaženika i svetaca nego svi njegovi prethodnici zajedno. Za njegova pontifikata 1338 ljudi proglašeno je blaženima, a 482 svetima.

Sada će postati 'najbrži svetac' u povijesti katoličkih kanonizacija. Kad je umro u travnju 2005., milijuni ljudi okupili su se u Vatikanu i susjednim ulicama i uzvikivali: "Santo subito!" (Svetac odmah!) Ipak - malo je njih stvarno mislilo da će se to dogoditi već devet godina poslije.

A umirao je javno. Njegove odlaske u bolnicu, traheotomiju i mučne pokušaje da se unatoč gubitku govora obrati ljudima ispod svojega prozora masovno su pratili svi mediji. "Ivan Pavao II. naučio nas je kako se pati i umire i to je, po mom mišljenju, junaštvo", rekao je tada argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio. Wojtylin pogreb bio je najveći skup predsjednika država i vlada izvan UN-a, a s četiri milijuna hodočasnika, koliko je procijenjeno, vjerojatno i najveći skup kršćana u povijesti.

Bergoglio je u međuvremenu postao papa Franjo i dvojicu svojih prethodnika, Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. proglasit će svetima u nedjelju. Dosad je 78 papa proglašeno svecima, većinom iz doba ranog kršćanstva. Pio X. posljednji je papa svetac modernog doba, koji je Crkvu vodio na početku 20. stoljeća, a kanoniziran je 1954. godine.