Slučajevi Marka Franciskovića, pokojne Mirjane Pukanić i slične afere u kojima su se razni moćnici rješavali nepoželjnih građana uz pomoć i zloupotrebu psihijatrijske struke, i pritisak javnosti i medija, kako se čini, konačno su pokrenuli državne institucije u smjeru zaustavljanja takvih kršenja ljudskih prava, saznaje Narodni list

 

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ovih je dana podnijela izvješće o ljudskim pravima i stanju u psihijatrijskim bolnicama, s posebnim osvrtom na prisilnu hospitalizaciju te inicirala sjednicu saborskog Odbora za ljudska prava, s koje su doneseni zaključci i upućene obaveze Vladi RH za promjenama u sustavu, koje bi trebale spriječiti zloupotrebe psihijatrijske struke i sustava psihijatrijskih bolnica.

Prisilni smještaj

S izvješćem kao podlogom ovih dana održana je i sjednica saborskog odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na inicijativu pučke pravobraniteljice u cilju boljeg poštivanja ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama. Pogotovo se to odnosi na osobe s duševnim smetnjama koje se u psihijatrijskim ustanovama nalaze na prisilnom smještaju.

Prisilni, odnosno nedobrovoljni smještaj u psihijatrijske ustanove je bio i prioritet Ureda pučke pravobraniteljice u 2014. godini i razlog posjete psihijatrijskim ustanovama. Pučka pravobraniteljica je za potrebe ovog izvješća obišla pet najvažnijih psihijatrijskih ustanova - Neuropsihijatrijsku bolnicu Ivan Barbot - Popovača, Psihijatrijsku bolnicu Ugljan, Psihijatrijsku bolnicu Lopača, Psihijatrijsku bolnica Rab i Kliniku za psihijatriju Vrapče.

Metodologija ovog istraživanja usklađena je s najboljom praksom međunarodnih i nacionalnih tijela i za cilj ima utvrditi problematiku i moguće slučajeve mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja. Iako u metodologiju spada i zaštita u kontekstu prisilnog smještaja, dakle početna odluka o smještaju i zaštita tijekom smještaja, Nacionalni preventivni mehanizam nije ovlašten analizirati psihijatrijske prosudbe i proces dijagnosticiranja duševne bolesti. Stoga se ne mogu donositi mišljenja je li sa stručnog gledišta bilo opravdanja proglasiti pojedine osobe duševno bolesnima i smjestiti ih u psihijatrijsku ustanovu.

Smještaj bez pristanka je hospitalizacija osoba lišenih poslovne sposobnosti za čiji smještaj pristanak daju zakonski zastupnik ili Centar za socijalnu skrb. No, postoji i drastičnija verzija smještaja bez pristanka - tzv. prisilni smještaj, koji se provodi bez pristanka zakonskog zastupnika ili Centra i tada to predstavlja ograničavanje temeljnih ljudskih prava na slobodu. Prisilni smještaj mora biti propisan zakonom i temeljen na sudskoj odluci, a niti jedna duševna bolest sama po sebi ne smije biti dovoljan razlog za prisilnu hospitalizaciju, već isključivo razlozi mogu biti ozbiljna i izravna ugroza vlastitog ili života i zdravlja drugih osoba.

Kršenje ljudskih prava

U samim psihijatrijskim ustanovama zabrinjava nedostatak evidencije pacijenata koji bi pokazao jesu li u bolnici smješteni vlastitim pristankom ili prisilno, pa se događaju nedopustive situacije. Primjer je slučaj pacijenta u PB Lopača koji je sam dao suglasnost za smještaj u bolnicu, no kad je dao zamolbu za izlazak iz bolnice radi posjeta rodbini, premješten je na odjel pod nadzorom jer je procijenjeno da postoji mogućnost bijega?!

Ističe se i zabrinutost nedovoljnom educiranošću i nepoznavanjem osnovnih zakonskih propisa, pogotovo u slučaju osoba koje su prisilno smještene u psihijatrijske ustanove, jer liječnici pogrešno smatraju da je prisilnim smještajem dopušteno i prisilno liječenje, što Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama jasno razgraničava. Dakle, bez obzira je li pacijent smješten u bolnicu svojevoljno ili prisilno, liječnik ne smije prisilno primjenjivati metode liječenja bez zadovoljavanja zakonskih uvjeta, kao što je i u primjeru Franciskovića manifestiralo u prisilnoj konzumaciji lijekova za smirenje koje je pacijent odbijao uzeti.

Pravobraniteljica u svakom slučaju daje preporuku da se slučajevi prisilnog liječenja razmatraju od strane stručnog kolegija ili vijeća, a ne da se ostave na volju pojedinog liječnika, da se postupak prisilne primjene standardizira te da se prisilna primjena lijekova jasno označi i razlikuje u medicinskoj dokumentaciji od dobrovoljnog psihofarmakološkog tretmana.

Pacijentima se također vrlo često ograničava i pravo na postavljanje zahtjeva, izjavljivanje prigovora i žalbe i drugih pravnih mogućnosti. Naime, utvrđeni su slučajevi gdje osobe u bolnici nisu bile upoznate sa sudskim odlukama niti su im one bile uručene, pogotovo u slučajevima prisilnog smještaja, što ih onemogućava u njihovom ustavnom pravu na žalbu.

Slična je situacija s pacijentima kojima je sudskom odlukom određen skrbnik i koji su lišeni poslovne sposobnosti, no to ih ne smije lišiti i njihovog prava na žalbu, koju ponovo nisu mogli podnijeti iz razloga jer su im uskratili dostavu sudskog rješenja.

Pravo na pravnu zaštitu krši se pacijentima i zbog nehaja odvjetnika koji su postavljeni po službenoj dužnosti. Naime, pravobraniteljica je naišla na slučajeve gdje pacijenti nikad nisu uspjeli niti razgovarati sa svojim odvjetnikom, koji bi se samo formalno pojavio na raspravi i zatražio plaćanje vlastitog troška, a da se uopće ne bi upoznao sa situacijom u kojoj se nalazi klijent.

Poremećen je i sam sustav žalbi i prigovora unutar bolnica, jer iako je zakon propisivao pravo podnošenja pritužbe, do izmjena zakona u prošloj godini, nije propisao i pravo na dobivanje odgovora. Pritužbe se u pravilu podnose usmeno, a izostanak pisanih primjedbi ukazuje na nedovoljnu informiranost pacijenata, pa i nešto gore. Naime, iako u bolnicama postoje i "Knjige žalbe", one im često nisu lako dostupne ili ih čak odbijaju dati pacijentima na korištenje.

Kako se žalbe uglavnom podnose usmeno, nema nikakvih evidencija pritužbi, pa prema tome nije moguće utvrditi niti koliko se često pacijenti žale i koji su najčešći uzroci pritužbi. Pacijentima se ograničava i pravo na komunikaciju, jer dok u većini bolnica pacijenti imaju pravo bez nadzora i ograničenja slati poštu ili koristiti vlastite mobitele, primjerice u Vrapču mobiteli nisu dozvoljeni, a telefonirati mogu samo s telefona socijalne radnice u njezinom prisustvu.

Pravila primjene prisile, usprkos novom zakonu, u vrijeme nadzora pravobraniteljice nisu bila donesena. Naime, zakonom je utvrđeno da će se pravila propisati pravilnikom će se naknadno izdati. Pravobraniteljica ističe da nije jasno zašto zakonom nije propisana vrst i način mjera prisile, pogotovo jer se radi o ograničavanju prava i sloboda ove posebno ranjive skupine građana.

Novi slučaj "Francisković"

Na sjednici saborskog odbora je istaknuto kako su upravo osobe s duševnim smetnjama jedna od najranjivijih skupina, značajno izloženije mogućim kršenjima ljudskih prava bili u bolnici ili izvan nje. Radi se o društvenoj skupini koja je vrlo često neinformirana o svojim pravima i mogućnostima zaštite vlastitih prava i često upravo u psihijatrijskim ustanovama ta se prava krše.

Tijekom sjednice upozoreno je na uvjete smještaja koje često nisu na odgovarajućoj razini, ali tema je bila i prisilni smještaj u ustanove i primjena sredstava prisile nad osobama s duševnim smetnjama. U zaključcima je istaknuto kako se upravo sredstva prisile i prisilni smještaj trebaju pozorno pratiti i biti u središtu pozornosti svih službi koji te postupke provode. Sa sjednice je poslana i poruka državi, odnosno Vladi, da se moraju osigurati dodatno jasne procedure postupanja i uvesti zaštitne mehanizme koji će sprječavati moguće zloupotrebe. Podsjetimo samo na niz afera s prisilnim smještajem u psihijatrijske ustanove osoba koje su na neki način smetale utjecajnim pojedincima i sumnju koju su ti slučajevi izazvali u javnosti. Od Marka Franciskovića koji je završio u Vrapču nakon oštre prepiske na službenoj stranici ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića do pokojne Mirjane Pukanić.

Nakon što je slučaj Francisković tek nakon medijskog pritiska razriješen puštanjem pacijenta i potvrdom liječničkog konzilija od desetak psihijatara koji su utvrdili da je Francisković potpuno zdrav, pojavio se još jedan slučaj. Što je najgore od svega, uz sličnosti postupka u kojem je dotični Ivan Pranklin na gotovo istovjetan način po kratkom postupku strpan u PB Vrapče, jezive su i podudarnosti u obliku osoba koje su sudjelovale u novom skandalu.

Naime, Pranklin je pod vrlo sumnjivim okolnostima smješten prisilno u istu bolnicu, pa čak i kod istog liječnika koji se zbog slučaja Mirjane Pukanić već u istrazi DORH-a morao opravdavati razloge zašto je prisilno zadržao gđu. Pukanić. Prijavu je protiv Pranklina podigao isti sudac koji je presudio i Marku Franciskoviću, a dijagnozu je postavila ista psihijatrica koja je nepostojeću bolest dijagnosticirala i Franciskoviću, kao i isti sudski vještak koji je to potvrdio. Neshvatljivo je, obzirom da je za Franciskovića konzilij od čak 10 psihijatara utvrdio da nije bolestan i da nije trebao biti prisilno smješten u ustanovu i podvrgnut prisilnom liječenju psihofarmaticima, kao je moguće da su isti ljudi koji su sudjelovali u toj aferi još uvijek na istoj poziciji gdje to mogu raditi i drugim građanima.

No, tematska sjednica saborskog Odbora za ljudska prava okupila je, uz 15-ak saborskih zastupnika - članova odbora, sve pravobraniteljice, predstavnike Ministarstva pravosuđa, Ministarstva socijalne politike i mladih, HZZO-a, Vladinih povjerenstava za zaštitu osoba s duševnim smetnjama i zaštitu i promicanje prava pacijenata, brojnih udruga i druge.

Ovakav skup na najvišoj zakonodavnoj razini - u Hrvatskom saboru, sa zaključcima i obavezom Vladi u izmjenama propisa i unaprjeđenju postupaka prisilne hospitalizacije u psihijatrijskim ustanovama, znak su da se konačno nešto pokrenulo i nada su za sve "Franciskoviće" koji su potpuno zdravi završili psihijatrijskoj ustanovi samo zato jer su zasmetali nekom moćniku.

Manje primjedbe bolnici Ugljan

Dok je pučka pravobraniteljica u pojedinim bolnicama naišla na značajna kršenja ljudskih prava, u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan radi se uglavnom o manjim primjedbama. Naime, problem su situacije kada se radi viška slobodnih kreveta neforenzički pacijenti smještaju na forenzički odjel. Pravobraniteljica je također istaknula prenapučenost soba i nepostojanje propisanog razmaka između kreveta, kao i problem što se u odjelu za demencije u sanitarnim čvorovima nalaze čučavci umjesto uobičajenih wc školjki.