Održavanje akrogrupe ratnog zrakoplovstva često predstavlja tradiciju, ali i politički stav uređene i ozbiljne države

Šest pripadnika „Krila Oluje" zaslužilo je da ih pustimo da slijede svoj san na nekom boljem mjestu a Hrvatskoj ostaje učiniti sve da se ne ugasi naša svjetski priznata akrogrupa, piše portal aerosvijet.com

Zajednički odlazak šestorice naših vrhunskih vojnih nastavnika letenja, članova akrogrupe „Krila Oluje", baš pred sezonu u kojoj trebamo slaviti desetu obljetnicu njezina postojanja, prinudio nas je da se upitamo treba li nam uopće Akrobatska grupa Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane i možemo li ju održati.

E, pa možemo i treba nam, a evo kako i zašto. Prvo i najvažnije, u sastavu školske Eskadrile aviona (EA) 93. zrakoplovne baze u Zadru postoje piloti, nastavnici letenja, koji su dokazano sposobni sastaviti se i do obljetnice vojnoredarstvene operacije „Oluja" uvježbati vrlo pristojan akrobatski program. Kao i u samim počecima, mogli bi letjeti kao četvorka, a za dvije godine, ponovno narasti na veličinu šestorke. Kadar je dorastao ovoj situaciji, ali je nužno da konačno dobiju sustavnu potporu iz samog vrha - od ministra obrane i Glavnog stožera OSRH.

Troškovi?

Od ljudi se više ne može očekivati da samo na temelju vlastitog entuzijazma troše svoje novce i vrijeme svojih obitelji. U proteklih devet sezona članovi akrogrupe sami su kupovali majice s trobojnicom, borili se za reklamni materijal i vrijeme za treninge. Našli su i tko bi im jeftino ugradio instalacije za dim, za samo 50.000 kuna za sve avione, ali je administracija ostala gluha.

Dok je ogromna većina svjetskih akrogrupa oformljeno kao zasebna eskadrila, „Krila Oluje" djeluju u sklopu EA te ne troše nikakve dodatne resurse i sate naleta, već je sve u okviru planiranih godišnjih resursa Eskadrile. Vježbovne letove na Zemuniku uglavnom obavljaju kad svi ostali piloti idu na letački doručak. Jer u 9 sati se letenje intenzivira, pa vježbe za akrogrupu obično obavljaju s polijetanjem u 8:30 sati. Nakon toga lete redovite letove sa učenicima.

Za svoja uvježbavanja i nastupe „Krila Oluje" nemaju posebno izdvojene i opremljene avione već se, prema trenutnoj raspoloživosti, koriste popularnim švicarskim elisnomlaznim školskim avionima Pilatus PC-9M iz sastava Eskadrile. Na uvježbavanja, prelete i nastupe za sve članove grupe „utroše" tek oko 400 sati letenja godišnje. A veće grupe iz bogatijih zemalja ostvare čak 250 sati naleta po pilotu.

Jedini pravi dodatni trošak „Krila Oluje" zapravo su inozemne dnevnice djelatnika kad se odlazi na strane aeromitinge, što je najviše tri puta godišnje, zatim troškovi preleta za Eurocontrol izvan Hrvatske i eventualni trošak goriva i smještaja. Ali to gotovo uvijek podmiruje domaćin aeromitinga. Toliko o kadrovima i troškovima.

Potrebno je samo da ministar i Glavni stožer uvedu konačno akrogrupu u sustav (kad su već uveli i sportaše), odobre dodatni nalet i pogledaju može li se od sredstava zarađenih školovanjem omanskih vojnih pilota izdvojiti nešto za budžet akrogrupe. Zarada od školovanja prvog naraštaja utrošena je za održavanje aviona i uređenje baze. Novac od drugog naraštaja možda bi mogao i za „Krila Oluje".

A zašto nam uopće to sve treba?

Zahvaljujući „Krilima Oluje" akrobatsko letenje u skupini jedno je od stvari u kojima je Hrvatska zbilja u svjetskome vrhu. Letački program kojeg izvode zadovoljava i najzahtjevnije poznavatelje pilotske vještine.

Poziva na međunarodne aeromitinge stoga im ne manjka, pa su do sada, osim u Hrvatskoj, nastupili u još 12 zemalja, bez najmanjeg incidenta. Hrvatska je u svjetskim zrakoplovnim krugovima tako i stekla ugled zbog kojeg je Oman odabrao Zemunik za školovanje svojih vojnih pilota, a zainteresiranih ima i više. Razlozi da Zemunik postane međunarodni centar za obuku vojnih pilota zbilja postoje.

Vojne akrobatske grupe podižu motivaciju vojnih kadeta i podižu standarde školovanja vojnih pilota. Iako više rade, podiže se motivacija i kod mehaničara, tehničara, zahvaljujući čijoj predanosti je Eskadrila i nakupila 50.000 sati naleta bez izgubljenog aviona.

Neke vrijednosti se ne izražavaju u novcu

Osim toga, ponos i moral iznimno su važni za svake oružane snage, a pogotovo za one koje tehnološki zaostaju. A vrijednost toga se ne izražava u novcu. „Krila Oluje" jedna su od stvari na koje uvijek možemo biti ponosni. Suhe brojke ne pokazuju da se naši mladi u većem broju javljaju na školovanje za vojnog pilota. Ruku na srce, sustav za to nije akrogrupu nikada ni (is)koristio. No zasigurno, da nije bilo njih i nade mladih pilota da će jednog dana poletjeti u sastavu ove elitne skupine, suočili bismo se s još većim odlaskom mladih pilota. Uostalom, to nam se već dogodilo s prvim naraštajem pilota borbenih Migova-21. A tada nismo imali akrogrupu.

Održavanje akrogrupe ratnog zrakoplovstva često predstavlja tradiciju, ali i politički stav uređene i ozbiljne države. Pa i naziv naš akrogrupe ukazuje na to. Jasno je da štiti nasljeđa Domovinskog rata, koja nam neki još uvijek gorljivo odbijaju. Koliko je važan taj politički aspekt najbolje svjedoči primjer Rusije. Iako lete s nekoliko akrogrupa, od ove sezone kreću i s novom - „Krilima Tavride". Tavrida je drevno ime za poluotok Krim. Očigledno su Rusi ovaj naziv dali po ugledu na "Krila Oluje", s tim što smo mi "Olujom" branili teritorij u svojim granicama, a oni okupirali Krim koji je bio u granicama Ukrajine. Pametnom dosta!

Poruka Oružanim snagama

Svjetskim akrogupama su se događale i gore stvari pa su opstajale i ponovno počinjale. Na Zemuniku se vojne akrogrupe prave još od 1967. godine. „Krila Oluje" lete najduže, najatraktivnije i imaju najviše inozemnih nastupa od svih tih domaćih akrogrupa koje su postojale. Odlazak kompletnog sastava „Krila Oluje" šok je iz kojeg žurno moramo povući pouke i ispraviti pogreške sustava prema svojim najboljim ljudima. Odustanemo li od održavanja i razvoja naše svjetski priznate akrogrupe poslat ćemo poruku svim pripadnicima Oružanih snaga da su nam samo nužno zlo i da nam nije stalo do njihove žrtve koju su spremni podnijeti kad ih najviše trebamo. A situacija je takva da mir u Europi više nitko ozbiljan ne može uzimati zdravo za gotovo.

Dovoljno je razloga da se akrogrupom pozabave ministar obrane, predsjednik Vlade, predsjednica Republike. Jer ako se što ne promijeni, otići će nam i piloti protupožarnih aviona...

„Krila Oluje" nam trebaju i mogu dalje. Samo je pitanje - jesmo li zaslužili takav dragulj na nebu?