13. studenog 1202. započela je opsada združene križarske vojske na Zadar koja je okončana sedam dana kasnije 18. studenog. Kad su konačno provalili u grad, križari su ga opljačkali i počinili strahovite pokolje.

Provcat Zadra kao smetnja Mlečanima

Grad Zadar je u srednjem vijeku doživio velik uspon, te je tako postao velika smetnja ambicijama moćnije Venecije na istočnoj obali Jadrana. Zbog toga nije čudno da je grad u čestim sukobima s Mlečanima, osobito u 12. i 13. stoljeću, te je tako i glavni izvor sukoba Mletačke Republike s hrvatsko-ugarskim vladarima.

Razdoblje od 11. stoljeća do 14. stoljeća, iako nemirno i puno opsada i stradanja, je zlatno doba Zadra. U zaleđu grada formirala se i rasla hrvatska država, s kojom Zadar postupno uspostavlja prvo trgovačke, a poslije i političke veze. Hrvati su sve više prihvaćani i integrirani u gradskom životu. Stanovništvo Zadra je tako već u 12. stoljeću pretežito hrvatsko, o čemu svjedoči posjet pape Aleksandra III. 1177. godine, kojeg Zadrani dočekuju laudama na hrvatskom jeziku.

Zadrani tijekom 11. stoljeća poduzimaju napore za osamostaljenje od Bizanta, istovremeno sve češće i silovitije ratujući s Venecijom, koja grad prvi put napada i zauzima 1000. godine. Od 1069. godine Zadar s ostalim dalmatinskim komunama pripaja Hrvatskoj kralj Petar Krešimir IV.. Poslije dinastičkih borbi i smrti kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, Zadar od 1105. priznaje vlast prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Već 1116. godine Zadar je uz stalni otpor i pobune građana opet pod mletačkom vlašću, koje se oslobađa 1181. godine priznavanjem vlasti hrvatsko-ugarskog kralja Bele III., čime od kralja dobiva široku autonomiju.

Križari opsjedaju Zadar

Kada je papa Inocent III. 1198. godine pozvao vojsku na Četvrti križarski pohod na Svetu zemlju, sakupio je svega trećinu potrebnih sredstava. Venecija se tada obvezuje Križarima osigurati prijevoz brodovima do Egipta i upreže sve svoje snage u izgradnju moćne flote od dvije stotine brodova. Neuspješni ishod križarskog pohoda izravno je prijetio bankrotom i propašću Mletačke Republike. Mlečani su stoga vidjeli svoju priliku za opsadu i pljačku bogatog Zadra.

Ugovor o prijevozu križarske vojske ispočeta nema posebno političko značenje, jer su Mlečani i ranije preuzimali transportne poslove, čime su sebi priskrbili veliku korist. Križarsku vojsku trebali su pratiti mletački brodovi s mletačkim posadama, dostatni za 4 500 vitezova, isto toliko konja, 9 000 konjušnika i 20 000 pješaka, kao i za potrebnu hranu. Konačna svota koju su križari trebali platiti bila je utvrđena na 85.000 srebrnih maraka.

Vodstvo križara preuzeo je Bonifacije II. od Montferrata, a među najistaknutijima nalazio se i Geoffroie de Villehardouin koji je kao povjesničar opisao čitav pothvat. Križari se počinju okupljati u Veneciji u proljeće 1202., a polovicom godine već se pokazalo da nedostaje više od jedne trećine dogovorene svote. Mlečanima ta neprilika dobro dolazi, jer su križari bili u njihovim rukama.

Slijepi dužd Enrico Dandolo pronašao način kako da mu križari vrate uslugu

Gotovo slijepi osamdesetogodišnji mletački dužd Enrico Dandolo nije pomislio na poništenje ugovora, već je križarima ponudio lukavi prijedlog da u nemogućnosti plaćanja pomognu Mletačkoj Republici pri zauzimanju Zadra, kako bi se dug prema njima namirio blagom i dobrima zaplijenjenim u gradu. Križari se suprotsavljaju napadu na kršćanski grad, pa se stoga jedan dio vojske vraća svojim kućama, a manji samostalno odlazi prema Palestini. Ali, većina križara nije imala drugog izbora, jer je odustajanje od Dandolovog prijedloga značilo i propast križarskog pohoda. Nakon teških pregovora križari su nevoljko prihvaćaju plan dužda Enrica Dandola.

Početkom listopada 1202. godine flota isplovljava prema obalama Dalmacije. Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar tek dana 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad «zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad».

Pošto se pred Zadrom skupila čitava flota, razbijen je lanac na ulazu u luku i počela je opsada.  Združena vojska se utaborila pred gradom 12. studenoga, a sljedećeg dana, 13. studenog započela je opsada. Iako su Zadrani izvjesili na zidove i križeve, a poslanstvo hrvatsko-ugarskog kralja Emerika molilo križare da ne diraju grad, ništa nije moglo zaustaviti duždevu želju za osvajanjem Zadra.

Budući da su bili preslabi za otpor tolikoj vojsci, Zadrani nude predaju grada uz uvjet da sačuvaju svoje živote. Kada im dužd na te uvjete ne daje odgovor bez savjetovanja s križarskim vođama, s kojima i odlazi na dogovor, neki od vođa križara odgovorili su zadarske poslanike od predaje, pa ih dužd više nije zatekao kada je htio prihvatiti uvjete predaje. K tome se umiješao i poslanik pape Inocenta III. koji u njegovo ime zabranjuje napad na kršćanski grad, međutim sve biva uzalud. Dužd Dandolo započinje sa žestokom opsadom koja traje dva tjedna, a potom i križari počinju bušiti gradske zidine. Čim je križarska rulja provalila u kršćanski grad 18. studenog počela je sa strašnim pokoljem i pljačkom. Većina zadarskih građana bježi u Nin i Biograd gdje pokušavaju započeti novi život.

Nakon osvajanja grada, Zadar se dijeli na dva dijela, mletački i križarski. Kralj Emerik uzaludno moli papu da natjera francuske barune da mu vrate grad. Papa Inocent ekskomunicirava Mlečane i križare koji su sudjelovali, ali to nema učinka

1203. godine križari napuštaju Zadar, a dužd prije odlaska ruši zidine uz more i jača one s kopnene strane kako bi mogao učinkovito braniti Zadar od hrvatsko-ugarske vojske.

Zadar kasnije biva oslobođen od jednog od tada namoćnijih velikaša, zadarskog kneza Domalada. S obnovom vlasti hrvatsko-ugarskog kralja, grad postepeno oživljava i u njega se vraća staro stanovništvo. Pretpostavlja se da je Domald pomagao oko izgradnje Novog Zadra, tj. Biograda u koji su prebjegli brojni Zadrani. No, po njihovom povratku u Zadar, Biograd dobiva naziv Stari Zadar i to ime se u talijanskom obliku Zara Vecchia održalo do danas.