Dok se stručnjaci lome oko ideje kako u zimskom periodu na nižim temperaturama i hladnom vjetru spasiti stablo banana te sačuvati lišće od truljenja i propadanja, Jozica i Mario Kapović ispred svoje obiteljske kuće na otoku Viru dobili su 70-ak plodova banana! Jest da niti jedna nije veća od desetak centimetara i jest da se zelene kao zimska salata, ali su prave, pravcate - virske banane.

„Nisu one ni ljeti puno veće, ali požute pa izgledaju kao neke minijaturne banane", kaže za Virski list gospođa Milica ponosno pokazujući na stablo koje prkosi klimatskim nepogodama, buri, kiši i nedostatku potrebnih tropskih uvjeta.

Kapovići su bananu presadili u vrtu ispred obiteljske kuće u naselju Podvornica u samom centru mjesta, nakon što ih je negdje iz zadarskog zaleđa donio sin Vedran Kapović prije točno deset godina, pa mora da su banane ovaj jubilej odlučile proslaviti na svoj način - bogatim urodom.

Dva cvijeta na dnu stabljike, koja izgledom podsjećaju na elastičnu sifonsku gumu, na samom se vrhu pretvaraju u plodove banane; na jednom tridesetak, a na drugom još gušće smještenih četrdeset komada.

„Ovo je zaista čudo! Nikad dosad u zimskom periodu nismo dobili plodove. Svake godine banane rode u svibnju ili najkasnije u lipnju, i uvijek budu male, ali se zato stablo spektakularno razlista pa uživamo u hladovini", priča 58-godišnja gospođa Kapović.

Četiri godine stariji suprug Mario morao je u prijepodnevnim satima malo kaićem izać' na more, po starom virskom običaju, pa je Jozici društvo pravio 15-godišnji unuk Mateo Jurlina, učenik zadarske Gimnazije Vladimira Nazora. I on nam potvrđuje priču:

„Kada zimi opali bura, lišće se osuši i banane nestanu, ali se u proljeće stablo fantastično oporavi. I tako svake godine osim ove. Sada i zimi imamo banane", kaže Mateo.

Iako nisu konzumna vrsta, ili zbog nedostatka topline ne mogu dosegnuti konzumnu zrelost i veličinu, ove su banane prava virska atrakcija u vrtu Kapovićevih u kojemu ne nedostaje čuda prirode. Tako se odmah do banana razmeću stabla na kojima se, na iznenađenje - zelene mandarine. U svakoj je, brat-bratu, po' kila, a kora im je debela i čvrsta poput kakvog zaštitnog omotača solidne NASA-ine svemirske letjelice. No, okus je zato priča za sebe.

„Ne izgledaju kao mandarine koje obično kupujemo, ili kakve imam na Božavi, ali su slatke. Imam ih šest-sedam godina i upravo su prije nekih mjesec dana počele davati plodove", dodaje gospođa Jozica i još jednom ukazuje na ljepotu i jednostavnost susjednog stabla banana:

„Ne traže ništa, čak ni prirodno gnojivo. Malo se podrežu grane i to je - to".  (vl)