Pa ipak - gdje si?

Znam da te nikad susresti neću,

pa ipak - gdje si?

U ruci mojoj procvaše za te...

topli vrijesi.

Obaviti su maglom, što spava

u krilu zori,

u njima zapad planinskoga sunca

gasne i gori.

 

Korak susta od lutanja duga,

venu vrijesi;

znam da te nigdje susresti neću,

pa ipak - gdje si?

Recitacijom pjesme hrvatske pjesnikinje Side Košutić Josipa Lisac otvorila je sinoć svoj koncert na splitskim Prokurativama, ali i trodnevnu manifestaciju Splitskoga festivala.

Koncert je otvorila pjesmom Boginja za kojom je odmah uslijedila O jednoj mladosti. Pjevačica je cijelo vrijeme komunicirala sa publikom i poručila da živjeti znači vjerovati što njene pjesme uvijek i opravdavaju, a tako je i bilo kroz ovaj dvosatni koncert. Tako je pjevala 1000 razloga, I  dok razmišljam o nama, Gdje Dunav ljubi nebo, Život je samo most, Hir, hir, hir, Živim po svom, ali i posljednje dvije pjesme što ih je izdala; Tu i Moja magija.

Prilikom pjesme Kapetane moj na pozornici joj se pridružio Saša Antić, jer je pjevačica imala želju da se čuje i druga strana priče, ona muška, pa je tako član TBF-a na pozornicu donio dašak melankolije, ali je i pjevačica ponovno uspjela napraviti novi, drugačiji aranžman svoje pjesme.

Publika je napunila gledalište do posljednjega mjesta, a Josipa je poručila sa pozornice da je najradosnija jer vidi upravo publiku, unatoč vjetru što joj je, kako je rekla u par navrata, zasmetao. „Nikako ne volim tu vašu buru. Reći ćete da sam nenormalna, ekstravagantna, ekscentrična pa evo i takva jedna pjesma", rekla je i zapjevala omiljenu Danas sam luda. Za kraj je ipak ostavila Maglu i u mislima, po tko zna koji put, mislila na svoga Karla kojemu posvećuje svaki svoj koncert i na kojega je i sigurno mislila tijekom uvertire u koncert dok je recitirala stihove Side Košutić: U ruci mojoj procvaše za te topli vrijesi, obaviti su maglom, što spava u krilu zori, pa ipak - gdje si?