Hrvatska se može pohvaliti time da je već mjesecima među zemljama EU-a s najvećim padom stope nezaposlenosti. Istražili smo je li rekordan pad nezaposlenosti samo posljedica ubrzanog iseljavanja ili su na sceni prisutni i neki pozitivni pomaci
Prema najnovijim podacima Eurostata, u odnosu na prošlogodišnji
lipanj, broj nezaposlenih u Hrvatskoj smanjen je za 36 tisuća.
Tako se Hrvatska osmi mjesec zaredom svrstala među zemlje s
najvećim padom stope nezaposlenosti u odnosu na isti mjesec
prošle godine, odnosno za 1,9 postotnih bodova (na 9,2 posto).
Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) govore
da su krajem lipnja na burzi bile registrirane 138.383
nezaposlene osobe. U usporedbi s lipnjem 2017.,
nezaposlenih je bilo manje za 18,2 posto ili za 30.805 osoba, a u
odnosu na lipanj 2016., čak 37 posto ili za 81.108 osoba.I
zadnja anketa o radnoj snazi Državnog zavoda za
statistiku (DZS) za prvo tromjesečje ove godine potvrđuje slične
trendove. U odnosu na prvo tromjesečje 2017., broj nezaposlenih
smanjen je za 26,5 posto ili za 67.000 osoba, a u usporedbi s
prvim tromjesečjem 2016., za 33,6 posto ili za 94.000 osoba.
Ekonomski analitičar Zdeslav
Šantić smatra da nakon ovako naglog pada stope
nezaposlenosti više nema puno prostora za daljnje smanjenje broja
nezaposlenih.
‘Može se očekivati da će ubuduće nezaposlenost sporije padati. Za
Hrvatsku je osam do devet posto prirodna stopa nezaposlenosti’,
ističe Šantić za
Tportal.
Kada se govori o rekordnom padu nezaposlenosti, često se može
čuti da je on posljedica
masovnog iseljavanja stanovništva. Međutim podaci o
kretanju broja zaposlenih pokazuju da se na tržištu rada stvari
ipak poboljšavaju.
Naime, paralelno s padom nezaposlenosti raste zaposlenost, što
ranijih godina nije bio slučaj. Tako je prema podacima
DZS-a broj zaposlenih krajem lipnja ove godine dosegnuo 1,43
milijuna, što je za tri posto ili 42.500 osoba više
nego u lipnju prošle godine.
Na još povoljnije trendove upućuje anketa o radnoj snazi, prema
kojoj je u prvom tromjesečju 2018. radilo 70.000
ljudi više nego u istom razdoblju 2017. godine.
Iz navedenih podataka proizlazi da je u proteklih godinu
dana broj zaposlenih povećan čak i više nego što je smanjen
broj nezaposlenih. To znači da se zbog povoljnijih uvjeta na
tržištu rada (povećan broj radnih mjesta, rast plaća) aktivirao i
dio osoba koje su se povukle s tržišta rada.
Šantić ističe da su pozitivni trendovi rezultat rasta gospodarske
aktivnosti, ali upozorava na sezonski karakter zapošljavanja.
‘Rast zaposlenosti prisutan je duže vrijeme, ali postavlja se
pitanje koliko je on sezonskog karaktera jer je većina novih
radnih mjesta otvorena u turizmu i građevinarstvu’, napominje
Šantić.
Prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj je stopa
zaposlenosti osoba u dobi od 20 do 64 godine 63,6 posto.
Unatoč blagom oporavku zaposlenosti, prema spomenutom kriteriju
koji pokazuje koliki je udjel zaposlenih u ukupnom radno
sposobnom stanovništvu, Hrvatska je na europskom začelju.
Naime, na razini EU-a prosječna stopa zaposlenosti iznosi 72,2
posto, a iza nas su samo Italija i Grčka.
U nedovoljnoj iskorištenosti radne snage leži i
najveći problem hrvatskog tržišta rada. Naime, Hrvatska ima tek
1,57 milijuna radno aktivnih stanovnika na 4,1 milijun
stanovnika. Kada se odbiju umirovljenici i učenici (studenti),
proizlazi da je gotovo milijun radno sposobnih ljudi izvan
tržišta rada, što znači da ne rade i ne traže posao.
Ovi podaci upućuju na činjenicu da Hrvatska raspolaže velikim
rezervama radne snage, osobito u kategoriji stanovnika u dobi od
55 do 64 godine starosti, u kojoj je stopa zaposlenosti tek 40
posto. Niska stopa zaposlenosti upućuje na strukturne probleme
hrvatskog tržišta rada koji se manifestiraju
u neusklađenosti postojeće radne snage s potrebama tržišta
rada. Tako se događa da poslodavci kukaju kako ne mogu naći
radnike, a s druge strane imamo ogroman broj nezaposlenih i
neaktivnih stanovnika.
Premda se u Hrvatskoj puno govori o uvozu radne snage, čini se da
bi više pažnje trebalo posvetiti aktiviranju postojeće radne
snage kroz samozapošljavanje, prekvalifikaciju,
dokvalifikaciju i druge oblike aktivne politike zapošljavanja.
‘To ovisi o mjerama gospodarske politike. Neaktivni stanovnici
svakako su resurs koji će Hrvatska morati početi više koristiti’,
ističe Šantić, dodajući da bi trebalo poraditi na većoj
participaciji žena i mlađih umirovljenika te na
većoj mobilnosti radne snage.
Međutim, prema njegovu mišljenju, problem se ne može riješiti bez
uvoza radne snage. ‘Problem je toliko velik da se zbog manjka
radne snage već odgađaju neke investicije’, upozorava Šantić.
Neusklađenost ponude i potražnje za radnom
snagom dugoročno je moguće riješiti jedino
temeljitom obrazovnom reformom. ‘Trebaju nam druge vještine,
a reforma nikako da krene. Kada govorimo o maloj zemlji, ako
nemate dovoljno radne snage, jedino rješenje je kvalitetna radna
snaga s visokim stupnjem obrazovanja. To može biti jedan od
ključnih preduvjeta za dugoročan rast’, zaključuje Šantić.
