Stanovnici španjolskog otoka Ibize postali su svojevrsne žrtve turizma pa tako teško pronalaze stanove s obzirom da su milijuni posjetitelja, privučeni razudanim noćima i tirkizno plavim morem, potaknuli eksploziju cijena.
Gabriel Alberto živi u metalnom plavom kombiju otkako se je
prošle godine razveo od supruge. U kombiju se nalaze kauč na
razvlačenje, televizor i mala kuhinja na plin. Iz fotonaponskih
ćelija postavljenih na krovu dolazi struja.
“Nije lako živjeti u kombiju, no cijene najma su podivljale.
Nemoguće ih je platiti”, kaže taj 47-godišnji Argentinac koji na
Balearskim otocima živi od 2000. godine.
Prije devet godina, kada su mu se rodila djeca, 400 eura je bilo
dovoljno za najam kuće. Danas se, međutim, za taj novac jedva
može unajmiti zajednička soba. Ibiza, mali otok gdje poznate
osobe vežu svoje jahte, a mladi partijaju, već neko vrijeme prima
nove goste koji zbog nemira odustaju od odlazaka u zemlje poput
Egipta, Tunisa ili Turske.
Otok sa 142.000 stanovnika 2010. godine posjetilo je 1,7 milijuna
turista, no njihov broj lani se gotovo udvostručio. Prošle godine
je na otoku boravilo 3 milijuna gostiju.
Snažna potražnja za smještajem na Ibizi, otoku površine 572
četvorna kilometra, povećala je broj sezonskih apartmana, često
ilegalnih, kao i špekulacije na tržištu nekretnina. Sada je teško
pronaći sobu za manje od 600 eura.
Udruga stanovnika “Afectados por los Alquileres”, odnosno
“Pogođeni najmom”, već mjesecima prijavljuje ‘zlostavljačke’
ponude: 500 eura mjesečno samo za balkon, 300 eura za madrac bez
kupaonice, 2.100 eura za mali karavan.
U sezoni populacija se utrostručuje, a cijene
eksplodiraju
Gabriel je sa svojom mjesečnom plaćom tegljača tereta od 1.400
eura kupio kombi za 3.000 eura. Četiri karavana parkirana su na
istom prostoru, a u njima obitavaju ljudima koji si također više
ne mogu priuštiti stanovanje. Situacija se ponovno pogoršava
tijekom sezone kada se populacija otoka utrostruči, a cijene
eksplodiraju.
Tada raste i potražnja za radnom snagom, no za sezonske radnike
često nekvalificirane, cijene smještaja postaju neprihvatljive.
“U svibnju sam primao između 10 i 12 životopisa dnevno za rad
tijekom ljeta. Sada ih dobivam 1 ili 2”, kaže Joan Riera, vlasnik
restorana Can Afredo u glavnom gradu otoka.
Bolnica Can Misses na Ibizi čak je jedan od svojih katova
pretvorila u smještaj za svoje privremene zaposlenike, nakon što
je godinama imala problema sa zapošljavanjem novog osoblja.
Javier Segura, 30-godišnji biolog, smjestio se ondje u lipnju s
namjerom da ostane tri mjeseca. Nadao se pronalasku vlastitog
apartmana, no odustao je nakon višetjedne uzaludne potrage. “Bilo
je prijevara, drugi apartmani su pak koštali između 2.000 i 3.000
eura, dok su oni povoljniji od 1.000 do 2.000 eura već svi bili
zauzeti”, kaže Segura.
“Imamo perverzan sustav”, ističe Lucas Prats, predsjednik
turističke promidžbene organizacije. “Ranije je bilo apartmanskih
naselja za turiste, no sada je sve turističko”. U srpnju je
donesen regionalni zakon koji je na Balearskim otocima zabranio
nelicencirane sezonske apartmane te ograničio broj mjesta
namijenjenih turistima na 623.000. Cilj je spustiti broj kreveta
na 500.000 u idućih nekoliko godina.
“Nastavimo li ovako rasti doći će trenutak kada više uopće nećemo
biti konkurentni, jer neće biti ugodno živjeti ovdje. Stoga
smatramo kako je došlo vrijeme da sve malo srežemo”, objašnjava
Vicent Torres, direktor turizma u vladi na otoku.
Cilj je zaštiti turizam, vitalan za otok, od loših medijskih
napisa. Stanovnici Ibize jedva su preživljavali od ribolova i
poljoprivrede prije nego li je otok šezdesetih godina prošlog
stoljeća postao popularna destinacija.
“Na Ibizi nema iznimke. Svi žive od turizma”, kaže Lucas Prats.
“No moramo osigurati normalan suživot turizma i stanovnika
svjesni da će nam turizam uzrokovati neugodnosti nekoliko
mjeseci”.
