Iako Trump predstavlja stvarni rizik za 2017., postoji još veći rizik kojeg ulagači zanemaruju, a to je moguća kriza uz monetarnu politiku
Protekcionizam, smjer u kojem će ići valuta SAD-a i opstanak
eurozone ključni su događaji koji bi mogli utjecati na odluke
ulagača, ističe se u analizi Saxo banke.
Živimo li već u boljem svijetu ili se nadamo da će to donijeti
2017.? Neki od glavnih trendova već se događaju, a ulagači bi
trebali pozorno pratiti odluke i politike koje će se provoditi
u nadolazećem tromjesečju na suprotnim stranama Atlantika, kako
bi ispravnije mogli sagledati moguće smjerove te, naravno,
odrediti kako bi to moglo utjecati na njihova ulaganja. S
obzirom na predsjednički zaokret u SAD-u i političku
neizvjesnost vezanu za nadolazeće izbore
u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj,
zajedno s previranjima vezanima za Brexit, fokus treba biti na
protekcionizam u SAD-u i može li se on doista ostvariti, u
kojem će se smjeru kretati dolar te je li moguća propast
eurozone.
U današnjem globaliziranom svijetu ne možemo preskočiti
isprepletenost ta tri pitanja i njihov utjecaj na ostatak
godine, smatra Christopher Dembik,
rukovoditelj makro analiza u Saxo banci, koji ovih dana gostuje
u Zagrebu radi konferencije ‘Bolji novi svijet – Ključni
globalni događaji koji utječu na investicije u 2017.
‘Trump se predstavlja kao prvak protekcionizma, a suprotno od
onog što bi se moglo pomisliti, to nije floskula već uvjerenje,
jer je on već krajem 1980.-ih javno isticao svoje protivljenje
sporazumima o slobodnoj trgovini. S druge strane,
protekcionizam je povezan s političkom povijesti SAD-a. Naime,
gospodarski je razvoj SAD-a tijekom 19. stoljeća u velikoj
mjeri izgrađen upravo na protekcionizmu’, poručuje Dembik i
dodaje da su od 1812. do 1849. prosječne carinske pristojbe
porasle s 25 na 40 posto. Također, uspjeh SAD-a se u velikoj
mjeri može zahvaliti i njezinoj veličini jer, teoretski, sve
zemljopisno veće države imaju i ekonomsku prednost.
Tako tvrtke iz SAD-a imaju pristup većem tržištu i zato imaju
uspješne poslovne rezultate što je, u konačnici, već u 19.
stoljeću dovelo do razvoja vrlo konkurentnog proizvodnog
sektora. Međutim, u globaliziranom svijetu takav pristup
ekonomiji više nije održiv. Protekcionizam treba gledati kao
ekvivalent porezu koji će platiti građani jer
će sva uvozna roba biti skuplja nego
inače, a iluzorno je vjerovati da SAD može bez uvoza
jer će proizvesti baš sve proizvode, od A do Ž, bez povećanih
troškova, smatra Dembik.
Bitno je naglasiti da su samo dvije Trumpove mjere ekonomski
isplative: plan infrastrukturnih ulaganja, i u manjoj mjeri,
smanjenje poreza, pojašnjava voditelj analiza monetarne
politike i globalnih makroekonomskih kretanja u danskoj
investicijskoj banci.
‘Infrastrukturni investicijski plan, vrijedan 1,5 bilijuna
dolara, temelji se na preporukama Američkog
društva civilnih inženjera koji navode da će do
2020. biti potrebno gotovo 3,6 bilijuna dolara da bi se očuvalo
postojeće stanje jer neke od najvažnijih prometnica, željeznica
i slične komunalne infrastrukture datiraju još iz razdoblja
Eisenhowera. Iako bi taj program mogao pomoći jačanju
produktivnosti, što je dugoročni izazov za rast SAD-a, a mogao
bi i produljiti ekonomski ciklus, ne postoji garancija da će do
njega i doći’, naglašava Dembik i podsjeća da to ovisi o dobroj
volji Kongresa i Republikanske stranke.
Naime, Trump je prvotno razmišljao o financiranju
infrastrukturnih ulaganja u cijelosti iz privatnog sektora, ali
se onda predomislio i odlučio na zaduživanje izdavanjem
državnih obveznica. Iako je Republikanska stranka za ukidanje
Obamacarea, kao i Trump, vrlo bi brzo moglo doći do razilaženja
u mišljenjima u vezi infrastrukturnog programa jer je
neizbježno povećanje javnog duga SAD-a.
Plan smanjenja poreza je politički više podložan konsenzusu,
ističe Dembik i dodaje da su u prošlosti porezne izmjene
potaknule rast potrošnje, posebice kod onih najsiromašnijih,
kao i u kućanstvima koja su u kreditima. Dodaje i da je jedina
primjetna razlika u odnosu na
prethodna razdoblja ta da će sadašnja mjera ići izvan razdoblja
krize pa bi se mogla izraženije osjetiti, prije svega u
kućanstvima srednje klase.
‘S takvim razvojem događaja, što bi se dogodilo s valutom SAD-a
i kako bi se to moglo odraziti na EU i eurozonu? Naime,
trenutno vlada konsenzus da će postojeće vođenje monetarne
politike na suprotnim stranama Atlantika dovesti do jačanja
dolara, a slabljenja eura. Kratkoročno
gledano, teško je predvidjeti što bi moglo
spriječiti jačanje dolara, ali u srednjem je roku
upitno hoće li taj trend trajati’, poručuje Christopher
Dembik.
Zapravo, Trumpova bi gospodarska politika, čak i djelomično
provedena, trebala dovesti do povećanja kamatnih stopa te
pritisaka za rast inflacije, nastavlja Dembik i dodaje da će
SAD, kako bi to prevladao, morati dopustiti deprecijaciju
dolara, kako bi inflacija ‘prešla’ kod njegovih trgovinskih
partnera, slično kao što su to
učinili Nixon 1970.-ih
i Reagan 1980.-ih, pod pritiskom
industrijskog sektora.
Za eurozonu će to značiti novi ciklus rasta kamatnih stopa,
jači euro i povećanje inflacije, što će negativno utjecati na
kupovnu moć kućanstava, a posebice onih u zemljama s malim
gospodarskim rastom, ističe Dembik i dodaje da će u tim
uvjetima ECB morati zadržati svoj prilagodljiv stav duže nego
što je to planirano, a to bi moglo dovesti do povećane
napetosti između pristaša Maria
Draghija i Njemačke i njezinih saveznika koji
inzistiraju na mjerama izlaska.
Iako Trump predstavlja stvarni rizik za 2017., postoji još veći
rizik kojeg ulagači zanemaruju, a to je moguća kriza uz
monetarnu politiku unutar Europske središnje
banke, zaključuje Dembik.
