Jesmo li mi jedini koji ne shvaćaju koja je istinska vrijednost stoke sitnog zuba?
Da, stvorenja prekrivena vunom najunosnije su
ulaganje u koje se možete upustiti 2011. godina. U tome se slaže cijelo
globalno tržište.
U Australiji, koja je uz Novi Zeland najveći svjetski
izvoznik janjetine, prvi puta od kada je to delicija na svjetskim
burzama, cijena se popela iznad 100 dolara. Ako tome pridodamo da UN
predviđa nedostatak od 300.000 tona janjetine na globalnom tržištu u
narednih pet godina, stvar je jasna.
Stvar je u tome da su, uz iznimku Australije i Novog Zelanda,
dosadašnji veliki proizvođači drastično smanjili broj uzgojenih stada.
Tako je u SAD-u, unatrag 60 godina, broj sitnozubih spao sa 64 milijuna
na samo šest milijuna. Ista je stvar s Velikom Britanijom, u kojoj je
ovčarstvo takorekuć na samrtnoj postelji.
Nasuprot tome, raste potražnja najvećih svjetskih kupaca – Saudijske
Arabije i Kuvajta. Trenutno otkupljuju gotovo polovinu ukupnog
australskog izvoza.
Pridodamo li im i ostale muslimanske države, gdje
se ne jede svinjetina, a protiv janjetine na jelovniku nitko nema
zamjerki, a u kojima turizam raste na dnevnoj bazi, računica je očita.
Dodajmo tome još i cijenu vune, koja je najviša u zadnjih 14 godina –
stvarno nije jasno zašto hrvatski gospodarski stratezi nisu ovčarstvo,
tradicionalnu granu privrede u gorskim dijelovima države, označili kao
najviši strateški interes.
Trenutno je Kina jedina država koja pokušava uhvatiti korak s
Australijom i Novim Zelandom, no i dalje se ne nazire tko bi mogao
podmiriti sve veće potrebe.
A ako uzmemo u obzir da se Bliski istok
tako zove jer je blizak nama, a ne Kini ili Australiji, ne možemo drugo
do li se zapitati: jesmo li mi jedini koji ne kuže što doista znači
stoka sitnog zuba?
