Eurozona će opstati, aktualna dužnička kriza u euro-državama
rezultirat će izgradnjom novih institucija financijske stabilnosti koje
su nedostajale takvoj monetarnoj uniji, a Hrvatska bi trebala razmisliti
o tome da ubrza, a ne uspori ulazak u eurozonu ili usvoji nove
kontrolne fiskalne mehanizme Europske unije, piše slobodnadalmacija.hr
To su glavni zaključci analize Velimira Šonje,
direktora Arhivanalitike koju je pod nazivom “Kada državne bankrotiraju:
izgradnja nove arhitekture financijske stabilnosti u eurozoni”
predstavio u okviru godišnje skupštine Hrvatske udruge banaka održane u
ponedjeljak.
Prema njegovim riječima, Europski financijski stabilizacijski fond
(EFSF) – koji treba poslužiti za kreditiranje država koje imaju problema
sa financiranjem dugova i za dokapitalizaciju banaka koje su dospjele u
probleme zbog posjedovanja “loših” državnih obveznica – za sada ima
dovoljno novca za rješavanje tih problema i u slučaju najgoreg
scenarija.
EFSF trenutno teži 440 milijardi eura, a odgovor o tome koliko će
trebati za dokapitalizaciju banaka koje će otpisati 50 posto grčkih
državnih obveznica, ovisi, rekao je Šonje, o procjeni samih gubitaka na
obveznicama, ciljanom omjeru adekvatnosti osnovnog kapitala tih banaka
(koji se tek treba utvrditi), te makroekonomskoj situaciji.
Za sada je glavno pitanje, napomeno je Šonje, tko će financirati
dokapitalizaciju tih banaka, jer postoji velika vjerojatnost da to neće
učiniti sadašnji dioničari, te da isto tako neće biti prevelikog
interesa drugih investitora. To znači da bi dokapitalizaciju trebao
provesti EFSF, što u konačnici znači da će porezni obveznici zemalja
eurozone financirali taj projekt, proporcionalno udjelu njihovih
“depozita” u Europskoj središnjoj banci (ESB).
No, nakon “apsloviranja” Grčke, međunarodna investicijska zajednica
“traži” da države eurozone povećaju težinu EFSF-a (na najmanje milijardu
eura), kao garant mogućih većih problema sa Italijom i Španjolskom.
No, treba kazati kako to automatski ne znači daljnje porezno
opterećenje poreznih obveznika eurozone, jer inicijalno se EFSF “puni”
na način da države, proporcionalno udjelu u ESB-u, daju određena
“jamstva” na ime nacionalnih obveznica. Tek ako se, kao u slučaju Grčke, aktivira mogućnost dokapitalizacije
banaka, tada se ispostavlja da, kao uvijek, porezni obveznici djeluju
kao financijeri i “zadnje utočište” propalih bankarsko-državnih
aranžmana.
SD/eZd
