Kada je otvorio prodajni centar na Ljubljanskoj aveniji, Baraču se na njegovoj poslovnoj i stambenoj adresi priključila obitelj
Poslije diplomiranja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Boris Barač, zvani Pida, zaposlio se u sinjskoj trgovinskoj tvrtki “Konkurent” u kojoj je ranije direktor bio njegov otac Stipe. Kao mladi ekonomist Barač je dobio radno mjesto na poslovima plana i
analize. Nepunu godinu-dvije poslije tadašnji direktor poduzeća postavio
ga je za direktora OOUR-a “Veleprodaja”. Bilo je to krajem devedesetih
godina prošlog stoljeća, piše slobodnadalmacija.hr
Boris
Barač među prvima je osnovao privatnu tvrtku, još dok je direktorovao u
“Konkurentu”, koju je nazvao “Simag”. Kroz tu tvrtku, paralelno s radom u
“Konkurentu”, počeo je prodavati pića po diskontnim cijenama. Za tu je namjenu koristio poslovni prostor u školi u Glavicama i unajmljeni prostor na adresi Put ferate u Sinju.
Barač je dao otkaz u “Konkurentu” i prešao na rad u vlastitu tvrtku, a
najveći kapital koji je ponio sa sobom bio je notes s popisom i
telefonskim brojevima dotadašnjih poslovnih partnera. Unutar “Simaga” krenuo je s maloprodajom, samo pića i prehrambenih
proizvoda. Imao je pet-šest trgovačkih radnji diljem Cetinske krajine.
Bilo je to u vrijeme kada je rat u Hrvatskoj davno započeo, a prvi ratni
okršaji događali su se i u Bosni.
U to se vrijeme govorilo, što nikada nije potvrđeno, da je Barač,
zahvaljujući poslovnim partnerima koje je upoznao dok je bio direktor
“Veleprodaje” u “Konkurentu”, uspio povući velike količine robe iz
Bosne. Istodobno je Barač sa “Simagom” na splitskom TTTS-u otvorio veleprodajnu
trgovinu, uglavnom pića i prehrambenih proizvoda. Bio je to odličan
poslovni potez pa je “Simag” napravio pravi bum.
Od novca koji je zarađivao trgovinom Barač je počeo kupovati dionice od malih dioničara “Konkurenta”, ulazeći u utakmicu s Miroslavom Kutlom koji je također bio bacio oko na tada jaku sinjsku tvrtku. U tom nadmetanju Barač je izišao kao pobjednik jer su Kutli okrenuli leđa pojedinci iz “Konkurenta” kojima je on za kupnju dionica osigurao najpovoljnije kredite preko tadašnje Dubrovačke banke.
Poslije preuzimanja “Konkurenta”, u ulozi vlasnika apsolutne većine,
Barač sa skupinom poznanika i poslovnih prijatelja osniva Credo banku.
Ujedno osniva tvrtku “Euroviba” u koju prelaze svi zaposlenici
“Konkurenta”, kojega gasi, i “Simaga” koji nastavlja poslovanje sa samo
nekoliko zaposlenih. Prvi i u Baračevoj karijeri najuspješniji poslovni potez bio je
odluka “Eurovibe” da u Zagrebu, na Ljubljanskoj aveniji, izgradi veliki
prodajni centar. Iako je “Euroviba” na Ljubljanskoj aveniji bila potpuno
izgrađena, na otvaranje se čekalo nekoliko godina jer su urbanisti
uvjetovali posebno rješavanje prilaza. Tvrdi se da je u rješavanju toga problema Baraču pomogao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Kada je otvorio prodajni centar na Ljubljanskoj aveniji, Baraču se na
njegovoj poslovnoj i stambenoj adresi priključila obitelj. Ubrzo se
proširila vijest da je Barač prodao “Eurovibu”, uključujući i izgrađeni
poslovni centar u Zagrebu, Todorićevu “Konzumu”. Prema istim izvorima, Barač je od te transakcije inkasirao 50 do 60
milijuna kuna. U računu je bila i Vila Ferić na splitskim Mejama,
navodno procijenjene vrijednosti 3,5 milijuna maraka.
S tim novcem Barač kao većinski vlasnik Credo banke počinje s
građevinskim poduzetništvom. Iako je rođen i odrastao u Sinju, gdje je
poslije završenog fakulteta dobio prvi posao, o Baraču u gradu alkara
nemaju baš lijepih riječi, naročito ne kolege iz “Konkurenta”.
Neki su na njega bili kivni jer je uspio puno bolje od njih, ali drugi
su Baraču zamjerali da je u Sinju uzeo sve što je mogao, a nije vratio
ništa. Svojedobno je, poslije svega, namjeravao dio raspoloživog novca
uložiti u eksploataciju arhitektonsko-građevinskog materijala muljike na
Poljakovoj gredi u Glavicama. Prije nego je odustao od toga nauma, jer nije uspijevao dobiti sve
potrebne dozvole, u Sinju se komentiralo da je “Barač došao po još”.
SD/eZd
