U proračunu izborne godine Barack Obama opravdava
podizanje porezne stope za najviše prihode najavljenom serijom ulaganja u
infrastrukturu, prije svega u izgradnju cesta i mostova, koje bi do
2018. godine američkoj ekonomiji donijele niz novih zaposlenja.
Konkretno, sa sadašnjih 20 posto porez na dividende bi se podigao na
36,9 posto za najbogatiji sloj, a tim bi se potezom, nazvanim
‘Buffettovim pravilom’, prema poznatom investitoru Warrenu Buffettu, kroz slijedećih deset godina prikupilo 206 milijardi dolara.
Kao glavni argument, Obama je naveo kako primjerice republikanski kandidat Mitt Romney,
na svoje bogatstvo koje se procjenjuje na oko 220 milijuna dolara,
plaća nižu poreznu stopu no većina Amerikanaca. Argument je to koji
sasvim dovoljno govori o motivaciji za novi porez. Očekivano,
republikanci se izričito protive Obaminom prijedlogu, tvrdeći da se radi
o novom udaru na poslodavce.
Zamjenik britanskog premijera Nick Clegg direktno se
inspirirao Obaminom mjerom, koja zauzima središnje mjesto u nježno
naslovljenoj ‘kampanji pravednosti’. U njegovom diskursu ona pak nosi
nešto tvrđe ime ‘tajkunskog poreza’, a cilj joj je skoro pa identičan
kao u SAD-u. Njegova izjava, iza koje zasad ne stoje nikakve konkretne
mjere, glasi : ‘Malo me stvari čini toliko ljutitim kao multimilijarderi
koji spletkare da bi plaćanje poreza sveli na minimum. To je uistinu
nečasno.’
Francuski predsjednički izbori iznijeli su pak jednu radikalnu i jednu
restriktivnu vizija oporezivanja najviših prihoda, od kojih su i jedna i
druga veoma upitne u mogućoj praksi. Kandidat socijalista Francois Hollande
zadobio je međunarodnu pažnju zvučnom najavom da godišnje prihode iznad
milijun eura valja oporezivati stopom od 75 posto. Ta je najava prije
svega podsjetila javnost na niz slučajeva u kojima najbogatiji već
sustavno prijavljuju boravište u susjednoj Švicarskoj i Belgiji da bi
izbjegli već relativno visoke porezne stope na bogatstvo u Francuskoj.
No Nicolas Sarkozy nije ni na to ostao bez reakcije te
je najavio uvođenje tzv. poreza vezanog uz nacionalnost. Prema njegovim
riječima, ‘svaka osoba koja se prijavi van granica Francuske s jedinim
ciljem izbjegavanja nacionalnog poreza, morati će prijaviti iznos poreza
kojeg plaća u inozemstvu. Ako je iznos manji od onoga kojeg bi plaćala u
Francuskoj, morati će nadoknaditi razliku.’
Zanimljivo je, a i indikativno, da je u svom prijedlogu posve zanemario
činjenicu da je iznimno teško, ponekad i nemoguće, odijeliti one koji su
otišli u fiskalni egzil od ostalih građana koji žive van granica
matične zemlje.
