Boli glava – izraz je to koji najbolje opisuje
što osjetite kad idete iščitavati izvješća o poslovanju Hrvatskih
autocesta (HAC) i Autoceste Zagreb – Rijeka (AZR). Vladi će doslovno
trebati čarobni štapić kako bi zakrpala rupu od 27 milijardi kuna koliko
obje te tvrtke duguju bankama.
Da nema pomoći države koja jamči za sve preuzete financijske obveze, i
HAC i HRZ vrlo brzo bi završili na bubnju. Podaci iz financijskih
izvješća pokazuju da su obje tvrtke do grla prezadužene te da posluju s
velikim gubicima. ARZ je u prvih devet mjeseci prošle godine ostvario 432,5 milijuna kuna prihoda i gubitak od 181,1 milijun kuna. Posebno zabrinjava pad prihoda od čak 10,6 posto, zbog čega je gubitak povećan za više od 20 milijuna kuna.
Poslovanje ARZ-a je opterećeno ekstremnim financijskim rashodima, koji su gotovo dvostruko veći od plaća zaposlenih. Dugoročne financijske obveze prema bankama iznose 7,5 milijardi kuna i sedam su puta veće od temeljnog kapitala tvrtke. Za razliku od financijskog izvješća ARZ-a koje objektivno prikazuje
prihode i troškove, u računu dobiti i gubitka HAC-a iz nepoznatog
razloga nisu prikazani financijski troškovi.
Tako su primjenom kreativnog računovodstva prihodi i
rashodi za prvih devet mjeseci izjednačeni (1,06 milijardi kuna), pa je
tvrtka iskazala pozitivnu nulu. Međutim, u bilanci stanja jasno se vidi
da ukupne obveze prema bankama iznose čak 21,1 milijardu kuna. Kako su te obveze gotovo tri puta veće nego kod ARZ-a, jasno je da su HAC-u financijski rashodi još veći uteg u poslovanju.
Za ilustraciju koliko su autoceste u banani uzet ćemo još dva podatka –
sve temeljimo na objavljenim financijskim izvješćima koja su u slučaju
HAC-a krnja. I kad bi otpustili svih 3.500 zaposlenih na koje godišnje potroše (podaci za 2010) oko 500 milijuna kuna, i dalje bi bili u minusu većem od pola milijarde kuna. U slučaju da zadrže sve djelatnike, poslovne prihode bi tad trebali povećati za 50 posto kako bi godinu završili na nuli, što opet znači da ne bi mogli servisirati kreditne obveze.
Samo HAC u ovom trenutku, prema medijskim napisima, ima 41 aktivan
kredit. Uglavnom se radi o kreditima uzetim na pet-šest godina, s tim da
se u tom razdoblju otplaćuje samo kamata, dok cijela glavnica na red
dolazi na kraju. Kako izvući autoceste iz sve dublje ‘financijske provalije’ u koju
država – čitaj građani – mora lopatom ubacivati milijarde kuna kako one
ne bi proglasile bankrot? Najjednostavniji je odgovor – srezati troškove i povećati prihode
– što će nove uprave HAC-a i AZR-a sigurno i predložiti Vladi, ali to,
kad se u obzir uzmu ekstremne kreditne obveze, neće biti dovoljno.
Priznaje to i član nadzornog odbora HAC-a, prometni stručnjak Ivan Dadić.
Restrukturiranje autocesta je neizbježno, kaže on, s tim da će to
vjerojatno značiti otpuštanja, veće cestarine i manje novca za
održavanje. Nakon toga država mora ‘istrpjeti’ gubitaše i učiniti sve da
ih što više iskoristi za opće dobro odnosno podizanje BDP-a iz kojeg bi pokrivali njihove kreditne obveze.
‘Čitav koncept gradnje autocesta je bio pogrešan. Autocesta je izgrađena
predaleko od gradskih središta, više od milijardu eura je potrošeno na
150 nepotrebnih mostova, ima premalo ulazno-izlaznih čvorova’, ističe
Dadić koji predlaže uvođenje sustava vinjeta, što bi, smatra, povećalo
broj korisnika i privuklo logističku industriju da razvija projekte uz
samu autocestu. Druga opcija je davanje pojedinih dionica u koncesiju, što je kao probni
balon aktualna vlast pustila u javnost još dok se spremala useliti u
Banske dvore. Međutim, nakon lavine kritika, ta je ideja zamrla iako je
novi ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić ponovno stidljivo spominje.
‘Davanje autocesta u koncesije, prije čega treba provesti
restrukturiranje, sigurno je jedno od rješenja, ali s velikim
ograničenjima. Trebalo bi uvjeriti vjerovnike, odnosno banke da na to
pristanu, što bi tražilo izmjenu velikog broja stavki ugovora. Mislim da
bi i javnost na to teško pristala. Ali obveze za ceste su goleme i
koncesija bi dio novca napravila likvidnim’, kaže ekonomski analitičar Željko Lovrinčević. Dolazak koncesionara sigurno bi značilo povećanje cijena cestarina jer
bi samo tako mogao profitabilno poslovati. Osim toga Lovrinčević je već
nekoliko puta rekao da se boji da bi se za autoceste moglo naći
zainteresiranih samo ako se ponude uz veliki diskont i prebacivanje duga na državu.
Uglavnom, jasno je da za HAC i AZR nema idealnog rješenja i da ćemo
barem još dva-tri desetljeća vraćati njihove dugove. Upravo zbog toga
još više ljute činjenice poput toga da naše ‘perjanice’ po kilometru
autocesta zapošljavaju tri puta više ljudi nego austrijski ASFINAG ili
podatak da troškovi za plaće u HAC-u konstantno rastu, od 2007. do 2010.
za gotovo 50 milijuna kuna.
