Šesteročlana obitelj sa svim vrstama socijalnih i ostalih pomoći mjesečno si može namaknuti i do 6.000 kuna
U zemlji gdje se kriza produbljuje iz dana u dan
sve je više ovisnika o neradu! Među njima brojni su i Osječani.
Potvrđuje to za Glas Slavonije Marijan Gubina, predsjednik Osječke lige
za borbu protiv ovisnosti, koji kaže da tomu u prilog govore i studijska
istraživanja kako građani više žele živjeti od socijalne pomoći nego od
vlastita rada.
‘Ljudi su se navikli na nerad i uživaju u zaštićenom prostoru
neradnika što im je omogućila država koja o njima skrbi. Oni istodobno
guše državni aparat, jer posla ima, ali nitko ne želi raditi. Konkretno;
molio sam poduzetnike da prime deset nezaposlenih osoba. Međutim, samo
se jedna od tih deset osoba javila i nastavila raditi, unatoč tome što
su svi oni govorili da nemaju što jesti i da nemaju dovoljno novca za
život. Ostalih devet je odustalo’, ispričao je Gubina za Glas Slavonije.
Dodaje kako je glavni moto neradnika želja za visokim položajem bez
velikoga rada. Da je njihov stav i ovisnost koja je, kaže, raširenija
nego ikad prije, donekle i opravdan, Gubina komentira činjenicom da
šesteročlanoj obitelji država i lokalna samouprava mjesečno uštedi i do
2.000 kuna, koliki je iznos dijela plaćenih režijskih troškova
korisnicima socijalne pomoći, ali i razna druga prava koje kao korisnici
ostvaruju. Država je, kazao je otvorila prostor za neradničku
populaciju, a navika nerada stvorila je ovisnost koja se može izliječiti
tek kontrolom prihoda u obitelji s jednom nezaposlenom osobom ili
dvije.
‘Nema registriranih ovisnika koji će doći kod nas u Ligu i reći da su
ovisni o neradu. No ti se ljudi lako prepoznaju i tek ukidanjem
povlastica kao nezaposlenima mogu se trgnuti i riješiti ove ovisnosti
koja nije ništa manje štetna od bilo koje druge’, zaključio je Gubina.
Nakon 200 uzaludnih zamolbi za posao, diplomirani pravnik prodaje kukuruz
‘Sretniji sam ovako nego da sjedim kod kuće i od mame ‘žicam’ novac.
Nisam oženjen, djece nemam i mislim da za to treba pričekati bolja
vremena. Nadam se da uz kukuruz neću provesti i naredne godine, no strahujem
da starog pripravnika nitko neće trebati i pitam se što mi uopće znače
godine mukotrpnog učenja i nade da su mi pomoću diplome otvorena brojna
vrata‘, zaključio je Kristijan.
S druge strane, brojni su primjeri obrazovanih ljudi koji žude za
zaposlenjem te su spremni prihvatiti bilo kakav posao samo kako bi si
makar pokrili troškove džeparca. Jedan od njih je 29-godišnji Kristijan
Novački, diplomirani pravnik, koji se – nakon 200 uzaludnih zamolbi za
posao – odlučio okušati u biznisu s kuhanim kukuruzima.
‘Diplomirao sam u ožujku 2010. i sanjao o odvjetničkom poslu, odnosno
bilo kojem poslu čije bi uvjete zadovoljavala moja stručna sprema. Počeo
sam slati zamolbe doslovce na sve poslove koje bih vidio u ponudi, ali
ni na jedan razgovor, izuzev jednog za TV prodaju, nisam pozvan.
Predavao sam molbe za posao i izvan svoje struke, od trgovačkog putnika
do unapređivača prodaje i čak u zamolbi nisam navodio da imam fakultet
kako poslodavac ne bi mislio da ću otići čim nađem bolji posao’,
ispričao je Glasu Slavonije Kristijan, koji je mjesecima stotine kopiranih životopisa i otvorenih zamolbi slao na različite adrese.
Shvativši da posla nema, odlučio je prikupiti novac i otvoriti kafić, a
prava prilika za dodatnu zaradu bila je i prijava za natječaj za zakup
prostora za prodaju kukuruza na što ga je nagovorio njegov prijatelj,
također dugogodišnji prodavač kukuruza.
S obzirom na obim posla početkom sezone, Kristijan je za prodaju
angažirao i studentice, i kako reče, nije mu preostalo ništa drugo nego
pokretnom napravom stati pred ulaz Copacabane gdje će prodavati kukuruz
do kraja sezone. Posla ima i nije mu teško stajati ondje cijelo
poslijepodne, a u odluci da na ovaj način zaradi dodatne kune podržavaju
ga i prijatelji.
