Odnedavno je pod svjetla reflektora dospio još jedan trend – tzv. quiet quitting. Radi se o ulaganju taman onoliko truda na poslu koliko je potrebno za korektno odrađivanje radnih zadataka.

Portal Moj-posao provjerio je je li ovaj trend stigao i u Hrvatsku.

Nakon Great resignationa, ’bumerang zaposlenika’ i drugih noviteta s kojima se tržište rada suočilo unazad godinu-dvije, odnedavno je pod svjetla reflektora dospio još jedan trend – quiet quitting. Unatoč nazivu, koji ukazuje da se radi o suptilnom, ili ’tihom’, davanju otkaza, uopće se ne radi o tome. Radi se o ulaganju taman onoliko truda na poslu koliko je potrebno za korektno odrađivanje radnih zadataka. Drugim riječima, ne ulažemo dodatni angažman kako bismo bili primijećeni (i/ili nagrađeni), ne predlažemo nova rješenja, održavamo površne odnose s kolegama, na sastancima šutimo ili samo neodređeno kimamo glavom, itd.

Koliko su hrvatski građani zaista skloni quiet quittingu istražio je MojPosao portal na više od 1.000 ispitanika.

Tihi otkaz nije prevladao među hrvatskim zaposlenicima

Prema istraživanju, većina radnika u Hrvatskoj (57%) daje sve od sebe u svom poslu, dok 28% kaže da ulaže toliko koliko su plaćeni. Samo 13% ulaže minimum truda koji je potreban da bi posao bio odrađen, a svega 1% radi ispod minimuma dokle god prolazi.Žene u većoj mjeri nego muškarci daju sve od sebe na poslu; njih 60% naprema 52% muškaraca, baš kao i radnici stariji od 41 godine (68%) te oni sa srednjom stručnom spremom.

Radnici koji ne daju sve od sebe na poslu, u velikoj većini (88%) priznaju kako se radi o svjesnoj odluci do koje najčešće dolazi zbog izostanka nagrade. Bilo one financijske, bilo priznanja od strane nadređene osobe u trenucima kada su davali sve od sebe.

“Na svakom poslu sam se ubijala od posla i ništa dobroga mi to nije donijelo. Naprotiv. Sad radim da odradim, nitko te doduše ne ferma, ali nije mi više niti bitno”, kaže jedna od sudionica istraživanja.

“Jedno sam vrijeme davala sve od sebe, ali to nije rezultiralo ničime pa sam odustala”, kaže druga.

“Oduvijek sam se maksimalno trudio, svoje zadatke odrađivao daleko iznad tražene razine, radio i druge poslove koji nisu bili dio opisa mog radnog mjesta. Maksimalno sam se trudio bez obzira kolika mi je bila plaća jer sam mislio da se na poslu gleda trud zaposlenika i da se to vrednuje. No s vremenom kako sam mijenjao radna mjesta počeo sam uočavati da to nije iznimka već pravilo. Nagrada za sav moj trud i zalaganje je dobiven dodatni posao, onda sam odlučio da se više uopće neću truditi niti zalagati”, komentar je još jednog ispitanika.

Kako točno izgleda quiet quitting?

Nešto više od polovice radnika (55%) koji provode ‘tihi otkaz’ tvrdi kako se više jednostavno ne mare za posao, a radne zadatke odrađuju bez emocija.Također, nešto više od polovice ispitanika (53%) ističe kako se manje trude – ne ‘guraju’ se kako bi preuzeli nove zadatke i samo čekaju da im nadređene osobe direktno delegiraju zadatak. Trećina zaposlenih (36%) tihi otkaz provodi kroz pasivnost na poslu; ne osmišljavaju nove ideje i ne razmišljaju o poboljšanju radnih procesa, a svaki peti radnik (21%) odbija sudjelovati u razmjeni ideja i grupnim razgovorima.

“Prepuštam dodatne zadatke drugim kolegama, pogotovo dodatne zadatke koje treba obaviti izvan radnog vremena i za koje nisam dodatno plaćena…”, kaže jedna od ispitanica.

Uzrok tihog otkaza nije (samo) plaća

Kao što prvi razlog odabira tvrtke nije visina plaće tako ni prvi razlog tihog otkaza nije (samo) izostanak novčane nagrade, iako je to svakako bitan razlog.Na vrhu popisa nalazi se osjećaj nedovoljne cijenjenosti od strane nadređenih, nakon čega slijedi nezadovoljstvo plaćom. Očuvanje mentalnog i psihičkog zdravlja je na trećem mjestu, nakon čega slijedi burnout, odnosno izgaranje na poslu.

Nešto više od polovice radnika(54%) koji provode tihi otkaz tvrdi kako njihovi nadređeni uopće nisu primijetili da se manje trude nego ranije, dok 39% njih ističe kako su nadređeni vjerojatno primijetili da se nešto događa, ali nisu ništa poduzeli po tom pitanju. Svega 7% radnika je izjavilo da je nadređeni dao do znanja da vidi što se događa. Iako većina ispitanika nije osjetila nikakve posljedice tihog otkaza, nekolicina ljudi je zbog manjka angažiranosti dobila otkaz. Ostali ispitanici se najčešće ne zamaraju mogućnošću otkaza, a ima i onih koji ga čak i priželjkuju.

Sprječavanje tihog otkaza ne mora biti skupo

Tri od četiri ispitanika (78%) tvrdi kako bi ih viša plaća mogla potaknuti da na poslu daju sve od sebe, a čak 61% radnika ističe kako bi i samo priznanje za uložen trud bilo dovoljno da se počnu truditi više. Napredovanje kao posljedicu ulaganja u posao priželjkuje 46% ispitanika, a više slobodnog vremena kroz fleksibilno radno vrijeme ili čak skraćeni radni tjedan potaklo bi 41% ispitanika na dodatni trud na poslu.

Iako generalno nema razlika po demografskim karakteristikama, žene bi u nešto većoj mjeri reagirale na priznanje (65%) nego muškarci (55%), na višu plaću bi snažnije reagirali mlađi ispitanici, dok bi ispitanici s visokom stručnom spremom jače od onih sa srednjom reagirali na napredovanje i bolju poziciju.

O istraživanju

Istraživanje je provedeno na preko 1.000 ispitanika, od kojih su 59% žene, a 41% muškarci. Najviše ispitanika, njih 38% starije je od 41 godinu, dok ih 30% ima između 31 i 40 godina, 15% je u dobi od 25 do 30 godina te 16% mlađe od 25 godina. Većina ispitanika (78%) su zaposleni.