Kruh naš svagdanji - Jedete ga svaki dan, ali koliko znate o njemu?

Proizvodnja kruha poznata je od prethistorijskih vremena, a širila se preko svih kultura svijeta. Čovjek je rano shvatio da ako žitaricu usitni u brašno, a brašno pomiješa s vodom i smjesu ispeče - dobiva prilog jedinstvenog mirisa koji paše uz svaku hranu i vrlo je zasitan.

Povijest kruha

Iako ljudi kruh pripremaju tisućama godina, njegovo pravo podrijetlo još je uvijek nepoznato. Utvrđeno je, međutim, da je kruh pravljen još 12.000 godina prije Krista, od vode i divljih žitarica, vjerojatno preteča današnje pšenice, zdrobljenih i pečenih na kamenim pločama u špiljama. Tadašnji kruh je više nalikovao na tortille nego na ono što mi danas zovemo kruhom. U razdoblju 10.000 godine prije Krista, započinje kultivacija žirtarica, a, 6.000 g. pr. Krista proces pripreme kruha se unaprijeđuje - zrna žitarica počinju se gnječiti kako bi kruh imao manje zrnastu strukturu.

Miguel de Cervantes:
"Kad se ima kruha tad je i tuga lakša."

Prema arheološkim pronalascima, upotrebu kvasca u proizvodnji kruha, kao i mljevenje žitarica sa ciljem dobivanja brašna, razvili su prije 4000 godina stari Egipćani koji su, također prvi, u 3. stoljeću prije Krista započeli i sa proizvodnjom pekarskog kvasca.

U razdoblju između 700. i 130. godine prije Krista, su imali vješte pekare. Oni su prvi započeli s rafiniranjem žitarica, i to s cljem ukljanjanja "nečistoća". U svoj kruh su dodavali sezam, med i voće te su izumili kameni protvan (plitku posudu) koji je služila isključivo za pečenje kruha.

 

U antička vremena uz omiljene kaše, kruh je također bio dobro poznat. Grčki pomorci su umijeće kruha iz Egipta prenijeli u Grčku i tamo je kruh doživio svoj procvat : postoje opisi kruhova, kolača, keksića i vrsta tijesta koja su se mogla kušati u antičko vrijeme.Stari Grci su 70% svoje energije dobivali iz žitarica, a robovi su svakodnevno pekli i kruh.

Hipokrat je već onda upozoravao da moramo paziti što jedemo i kako nije svejedno jedemo li bijeli ili crni kruh, a Celsus je pisao kako kruh sadrži više hranjivih sastojaka nego bilo koja druga hrana.

U Rimljana je kruh bio također jedna od najvažnijih namirnica, ondašnji pekari su za aristokrate morali za svako jelo poslužiti odgovarajuću vrstu kruha, pekli su lepinje posute makom, lovorom, bademima, krušćiće sa sirom, maslinama, a osobito su bili omiljeni oni sa začinskim biljem poput peršina ili vlasca. Rimske vojnike nazivalo se "žderačima kruha", jer su dobivali kilogram kruha dnevno. U Rimu su osnovani prvi pekarski cehovi i od tog vremena su pekari dobili zaseban zanat.

U srednjem vijeku većina kruhova se ponovno pripremala bez kvasa pa su tek Normani u 12. stoljeću ponovno uveli dizane kruhove. Kruh se uglavnom nije pekao u pećima, jer njih su imali samostani i vlastela. Pekao se od žitarica bez dovoljno glutena poput zobi, ječma i raži, koji se teško dizao i bio je vrlo taman. Kruh pripremljen od bijelog brašna bio je privilegija bogatih, a raženi su dobivali zatvorenici. Status se procjenjivao prema boji kruha, bijeli su jeli oni na vrhu društvene ljestvice, a oni na dnu, crni kruh.

Pekari su u srednjem vijeku stogo čuvali tajnu pripremanja kruha da bi spriječili ljude bez dozvole da otvore vlastite pekare. Tako, ako je netko htio postati pekar, morao je prvo odraditi 7 pripravničkih godina.

Devetnaesto stoljeće je bila značajna prekretnica u prehrani stanovništva Europe, jer je započela masovna proizvodnja bijelog brašna, a svi nedostatci bijelog kruha kao simbola blagostanja i gospodstva pokazat će se tek u 20. stoljeću.