Nema nikakve sumnje kako je panika zavladala širom svijeta, evidentno multiplicirajući učinak de-leveraging fenomena, koji se poput epidemije širi financijskim tržištima

Ima, ima, ako ništa drugo, a ono stoga što će investitorima trebati dosta vremena da probave najrazličitije teze, teorije, ocjene i prognoze koje ovoga tjedna izlaze na površinu.

Primjerice, Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, proziva ministra financija Hanka Paulsona i središnju banku zbog nejasno definiranih kriterija kojim se obavlja selekcija, odnosno, spašavanje utopljenika na Wall Streetu, a zbog čega je, eto, Lehman Brothers otišao u stečaj, a Merrill Lynch, a nešto prije i Fannie Mae te Freddie Mac, nisu. Što pak samo potvrđuje tezu o dubokoj krizi likvidnosti, zbog čega naprosto nema dovoljno sredstava da se spasi sve što se spasiti dade (treba). Shodno tome, logično je za pretpostaviti kako Lehman Brothers neće biti posljednja hi-profile žrtva aktualnog kaosa.

S druge pak strane, Paul Krugman upire prstom u svog bivšeg mentora, tvrdeći kako je Alan Greenspan benevolentnim stavovima spram tržišne euforije, između ostaloga i na tržištu nekretnina, postavio temelje krizi čiji se završetak u ovom trenutku naprosto nitko ne usuđuje prognozirati. No Hans Redeker, ekonomist BNP Paribasa, ide još i korak dalje, tražeći uzroke aktualne krize u Aziji, gdje je, po njegovu mišljenju, sve počelo. Prema mišljenju uvaženog analitičara, korijene krize valja tražiti u „izvozu likvidnosti", koji je krenuo iz Azije u smjeru razvijenih zemalja na zapadu, s obje strane Atlantika.

Naravno, u uvjetima visoke razine likvidnosti risk management u pravilu pada u drugi plan, zbog čega danas imamo prilike vidjeti tamniju stranu obrnuto proporcionalne veze zbog koje, u uvjetima visoke likvidnosti (obilja raspoloživog kapitala) cvjetaju financijske inovacije, a do punog izražaja dolazi - leverage. Upravo zbog pretjerane upotrebe „poluge" se Lehman Brothers prevrnuo, a ono što sada imamo prilike vidjeti je zapravo de-leveraging, odnosno, masovna likvidacija pozicija, koja se, u potrazi za izvorima likvidnosti, neminovno širi od egzotičnih ka konvencionalnim financijskim instrumentima (čitaj: dionicama).

A to je zapravo smo djelić vrlo komplicirane slagalice koja samo povećava tjeskobu među ulagačima. U tolikoj mjeri da je Redeker, govoreći o Aziji kao korijenu problema, u svega nekoliko minuta povećati gubitke burzovnih indeksa širom kontinenta. Ili je barem tako izgledalo dok je trust mozgova koji su jutros na brzinu sklepali urednici CNBC-a razglabao o krizi, a u pozadini se vrtjela real-time slika azijskih tržišta kapitala. Srećom po Aziju, rasprava je skrenula u drugom smjeru, te su gubici azijskih burzovnih indeksa u konačnici barem donekle ublaženi.

Nema nikakve sumnje kako je panika zavladala širom svijeta, evidentno multiplicirajući učinak de-leveraging fenomena, koji se poput epidemije širi financijskim tržištima, ionako već iznimno osjetljivima na različite poglede promatrača koji smatraju za shodno istaknuti ovaj ili onaj aspekt krize. Ono što je svima zajedničko je procjena o širenju krize, koja će se iz financijskog preseliti u realni sektor, osiguravajući na neki način nastavak korekcije u segmentu dionica, jer će usporavanjem gospodarskog rasta na globalnoj razini već zamjetno snižene valuacije korporativnog sektora, koje se polako spuštaju u prihvatljive okvire (dugoročni prosjek), vjerojatno biti dodatno korigirane.

Na svu sreću, hrvatsko tržište kapitala još je uvijek relativno nerazvijeno, te se ne može pohvaliti egzotičnim instrumentima kao što su collateralized debt obligations (CDO) i uopće, asset-backed securities (ABS), no to ne znači da će nas de-leveraging fenomen zaobići. Umjesto toga, potraga za adekvatnim izvorima likvidnosti bit će, uvjetno rečeno, puno prizemnija, i u dobroj mjeri će se odvijati putem tržišta kapitala, što ujedno znači i nastavak negativnog trenda domaćih dionica.