Kakve posljedice može stvoriti nedostatak energije, najbolje je početkom ove godine pokazala velika plinska kriza koja je u vrijeme najvećih hladnoća tjednima zbog prestanka isporuka ruskog plina tresla pola Europe, pa tako i Hrvatsku

Kako u vrijeme kad svijet potresa gospodarska i financijska kriza, kad se dogovaraju novi izvori i pravci transporta energije te kad se sve ozbiljnije raspravlja o nužnosti zaustavljanja globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, planirati i postići sigurnu energetsku budućnost Hrvatske?

O tome se sve više polemizira posljednjih mjeseci jer se približava konačna odluka o novoj strategiji energetskog razvitka Hrvatske do 2020. godine, s pogledom do 2030. No, to se moglo i očekivati. Jer, pred Hrvatskom su teške i dalekosežne odluke o vlastitom energetskom razvoju, a te će odluke imati dugoročne efekte na hrvatsko gospodarstvo, okoliš i društvo u cjelini, piše Vjesnik

Kakve posljedice može stvoriti nedostatak energije, najbolje je početkom ove godine pokazala velika plinska kriza koja je u vrijeme najvećih hladnoća tjednima zbog prestanka isporuka ruskog plina tresla pola Europe, pa tako i Hrvatsku, a gospodarstvu zbog nužnih redukcija plina nanijela veliku štetu.

Zato nije ni čudo da je veliku pozornost proteklih dana privukla prva regionalna konferencija o energiji u zemljama jugoistočne Europe, na kojoj su brojni domaći i strani političari, stručnjaci, investitori, znanstvenici i predstavnici nevladinih udruga raspravljali o energetskoj budućnosti Hrvatske, ali i cijele regije. Svi su suglasni da nas očekuju vrlo velika, ali nužna ulaganja u energetski sektor kako bi se domaćim potrošačima zajamčila sigurna i kvalitetna opskrba energijom, te istodobno uskladilo s ciljevima energetske politike Europske unije do 2020. godine, popularno nazvane »tri puta 20 posto«.

To znači da do tada moramo 20 posto energije dobivati iz obnovljivih izvora, za 20 posto povećati učinkovitost korištenja energije i za 20 posto smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova u okoliš, koji potiču globalno zagrijavanje i klimatske promjene. Tome treba dodati i europski cilj da do 2020. u ukupnoj potrošnji benzina i dizelskog goriva sa 10 posto sudjeluju biogoriva.

Stručnjaci se, kao i obično, baš ne slažu u stavovima kako to postići, posebno u elektroenergetici. Dok jedni kao najbolje rješenje predlažu veće korištenje konvencionalnih izvora energije, drugi ističu da se puno više nego dosad treba okrenuti obnovljivim izvorima. Mišljenja se poprilično razlikuju i u izboru elektrana. Mnogi kao najbolje rješenje uz termoelektrane na plin predlažu i gradnju onih na ugljen te nuklearke jer uz hidroelektrane proizvode najjeftiniju struju, a nuklearke ne ispuštaju ni stakleničke plinove. Osim toga, zahvaljujući novim tehnologijama nisu opasne za okoliš pa se sve više planiraju i grade u svijetu.

Drugima se od njih diže kosa na glavi jer su i dalje uvjereni da su opasne za okoliš pa predlažu, po njihovom mišljenju, bolja rješenja kao što su znatno veće korištenje obnovljivih izvora i gradnja manjih, decentraliziranih elektrana. Tvrde i da će se teško povećati energetska neovisnost budemo li preferirali elektrane čije gorivo treba uvoziti. Zato predlažu da se iskoriste preostale lokacije za hidroelektrane te da se uz prirodni više koristi ukapljeni naftni plin jer je to jedan od rijetkih energenata kojeg proizvodimo i više nego što nam treba pa ostatak izvozimo.

Stoga će autori nacrta energetske strategije, ali i Vlada i Sabor uskoro biti na teškom zadatku kako što bolje pri izboru konačnog rješenja pomiriti različite energetske, ekonomske i ekološke argumente. U Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva ističu da nova strategija predviđa ulaganja od čak 10 milijardi eura u nove energetske objekte.

Zbog rasta potrošnje struje te postupnog završavanja radnog vijeka dijela termoelektrana, kao i zbog želje da se poveća energetska neovisnost Hrvatske, planiraju do 2014. gradnju novih elektrana ukupne snage 1400 megavata (kao dvije NE Krško), a do 2020. ukupne snage čak 3500 megavata, kaže državni tajnik Leo Begović.

Za razliku od novih elektrana sada se svi uglavnom slažu da Hrvatska mora izgraditi terminal za ukapljeni plin i uključiti se u velike međunarodne plinovode i naftovode kako bi osigurala dodatne, i to što jeftinije, količine tih energenata te smanjila ovisnost o uvozu iz Rusije. No, ni s plinom nije sve riješeno.

Međunarodni konzorcij Adria LNG koji okuplja nekoliko poznatih europskih energetskih kompanija, prvo je čekao da se odredi lokacija za gradnju terminala za dopremu ukapljenog prirodnog plina (LNG). Nakon što je Vlada odredila da će se terminal ipak graditi kod Omišlja na Krku, sada čekaju konačni dogovor kako će tri hrvatske tvrtke (Ina, HEP i Plinacro) podijeliti za njih rezerviran vlasnički udjel od 25 posto. Problem je u tome što u međuvremenu konkurencija ne spava (u Mediteranu se dosta terminala već gradi ili planira) pa bi mogla rezervirati bliže i jeftinije izvore ukapljenog plina kao i potencijalna europska tržišta.

Savjetnik predsjednika Uprave Ine dr. Stevo Kolundžić upozorava da će zbog ograničenih mogućnosti financiranja, te nesrazmjera u potrebama za energijom i kapaciteta koji bi mogli biti realizirani, trebati razmotriti u koje će se sve velike plinske projekte Hrvatska uključiti.

Potencijal Jadransko-jonskog plinovoda, terminala na Krku za ukapljeni prirodni plin i interkonekcije hrvatskog i mađarskog plinskog sustava, ako bi svi ti projekti bili ostvareni do 2020., bio bi nekoliko puta veći od očekivanih hrvatskih potreba, posebno ako se uzme u obzir i najava ruske vlade da bi i Gazpromov planirani veliki plinovod Južni tok možda mogao prolaziti kroz Hrvatsku. No, u Ministarstvu gospodarstva objašnjavaju da bi znatan dio kapaciteta tih novih dobavnih pravaca bio za potrebe okolnih država, koje još više od Hrvatske ovise o uvozu plina.

Begović je najavio i gradnju dvaju novih podzemnih skladišta plina - prvo manje, kapaciteta 450.000 prostornih metara za hrvatsko, a drugo od dva milijuna kubika za regionalno tržište.

Što se tiče uključivanja Hrvatske u velike međunarodne naftovode, posljednjih se godina najčešće spominju dva. Prvi je Paneuropski naftovod (PEOP) kojim bi velika količina nafte iz kaspijskog područja preko Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Slovenija stizala do Trsta i tu ulazila u mrežu zapadnoeuropskih naftovoda, a drugi Družba Adria kojim bi ruska nafta stizala do Janafovog terminala u Omišlju. Dok je, čini se, realizacija PEOP-a u posljednje vrijeme zapela jer Slovenija i Italija ne pokazuju veliki interes za uključivanje u taj projekt, dugo vremena zaleđena Družba Adria je nakon nedavnog sastanka predstavnika ruske i hrvatske vlade ponovo »odmrznuta«. Štoviše, Rusi navode da su oni, kao i ostale države kroz koje bi naftovod prolazio, i dalje zainteresirani za njegovu provedbu pa sad očekuju odgovor Hrvatske.

U svim raspravama o velikim energetskim investicijama, jedno od osnovnih pitanja je kako osigurati njihovo financiranje. Planirana ulaganja od 10 milijardi eura nikako neće moći vlastitim novcem financirati samo javni sektor, pa treba stvoriti što bolje uvjete za uključivanje privatnih investitora, prije svega jasnim regulatornim okvirom i makroekonomskom stabilnošću, kažu u Ministarstvu. Ipak, i uz to, stručnjaci upozoravaju da provedba željenih investicija može biti upitna nastave li cijene energije u Hrvatskoj, prije svega električne energije i plina, kaskati za europskima, što je i dosad destimuliralo investitore kao i tvrtke zainteresirane za ulazak na već otvoreno hrvatsko energetsko tržište. Ulaganja u energetiku dodatno će, uz gospodarsku krizu i sve skuplji kapital, poskupiti i sve stroži propisi o zaštiti okoliša.

Zato je dobro, slažu se stručnjaci, da je Vlada posljednjih mjeseci počela usklađivanje domaćih cijena plina i struje s tržišnima što bi, barem za plin, trebalo završiti 2011. Nužna velika ulaganja u energetske objekte mogla bi postati pokretač novoga gospodarskog ciklusa u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji. Jer energetika je sektor koji nudi isplativost na dulji rok pa bi u vrijeme krize mogla biti utočište kapitala.

Cijena nafte utječe na dostupnost kapitala
Trajanje i intenzitet svjetske krize presudno će utjecati na ostvarenje energetskih projekata u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, a pritom će glavnu ulogu imati mogućnosti financiranja, smatra prof. dr. Igor Dekanić sa zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta. Prema njegovim riječima, dostupnost kapitala je manja, pogotovo za ulaganja u alternativne izvore energije, što su cijene nafte niže.

Zato podsjeća na ambiciozne planove investiranja u energetiku potaknute naftnom krizom sedamdestih godina prošlog stoljeća, koji su splasnuli kad je cijena nafte pala. Takva je situacija i sada. Kad je rađen nacrt energetske strategije Hrvatske do 2020., cijena nafte bila je 120 dolara za barel, a sad je između 40 i 50 dolara, upozorava Dekanić.