Kada je otvorio prodajni centar na Ljubljanskoj aveniji, Baraču se na njegovoj poslovnoj i stambenoj adresi priključila obitelj

Poslije diplomiranja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Boris Barač, zvani Pida, zaposlio se u sinjskoj trgovinskoj tvrtki “Konkurent” u kojoj je ranije direktor bio njegov otac Stipe. Kao mladi ekonomist Barač je dobio radno mjesto na poslovima plana i analize. Nepunu godinu-dvije poslije tadašnji direktor poduzeća postavio ga je za direktora OOUR-a “Veleprodaja”. Bilo je to krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, piše slobodnadalmacija.hr

Boris Barač među prvima je osnovao privatnu tvrtku, još dok je direktorovao u “Konkurentu”, koju je nazvao “Simag”. Kroz tu tvrtku, paralelno s radom u “Konkurentu”, počeo je prodavati pića po diskontnim cijenama. Za tu je namjenu koristio poslovni prostor u školi u Glavicama i unajmljeni prostor na adresi Put ferate u Sinju.

Barač je dao otkaz u “Konkurentu” i prešao na rad u vlastitu tvrtku, a najveći kapital koji je ponio sa sobom bio je notes s popisom i telefonskim brojevima dotadašnjih poslovnih partnera. Unutar “Simaga” krenuo je s maloprodajom, samo pića i prehrambenih proizvoda. Imao je pet-šest trgovačkih radnji diljem Cetinske krajine. Bilo je to u vrijeme kada je rat u Hrvatskoj davno započeo, a prvi ratni okršaji događali su se i u Bosni.

U to se vrijeme govorilo, što nikada nije potvrđeno, da je Barač, zahvaljujući poslovnim partnerima koje je upoznao dok je bio direktor “Veleprodaje” u “Konkurentu”, uspio povući velike količine robe iz Bosne. Istodobno je Barač sa “Simagom” na splitskom TTTS-u otvorio veleprodajnu trgovinu, uglavnom pića i prehrambenih proizvoda. Bio je to odličan poslovni potez pa je “Simag” napravio pravi bum.

Od novca koji je zarađivao trgovinom Barač je počeo kupovati dionice od malih dioničara “Konkurenta”, ulazeći u utakmicu s Miroslavom Kutlom koji je također bio bacio oko na tada jaku sinjsku tvrtku. U tom nadmetanju Barač je izišao kao pobjednik jer su Kutli okrenuli leđa pojedinci iz “Konkurenta” kojima je on za kupnju dionica osigurao najpovoljnije kredite preko tadašnje Dubrovačke banke.

Poslije preuzimanja “Konkurenta”, u ulozi vlasnika apsolutne većine, Barač sa skupinom poznanika i poslovnih prijatelja osniva Credo banku. Ujedno osniva tvrtku “Euroviba” u koju prelaze svi zaposlenici “Konkurenta”, kojega gasi, i “Simaga” koji nastavlja poslovanje sa samo nekoliko zaposlenih. Prvi i u Baračevoj karijeri najuspješniji poslovni potez bio je odluka “Eurovibe” da u Zagrebu, na Ljubljanskoj aveniji, izgradi veliki prodajni centar. Iako je “Euroviba” na Ljubljanskoj aveniji bila potpuno izgrađena, na otvaranje se čekalo nekoliko godina jer su urbanisti uvjetovali posebno rješavanje prilaza. Tvrdi se da je u rješavanju toga problema Baraču pomogao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Kada je otvorio prodajni centar na Ljubljanskoj aveniji, Baraču se na njegovoj poslovnoj i stambenoj adresi priključila obitelj. Ubrzo se proširila vijest da je Barač prodao “Eurovibu”, uključujući i izgrađeni poslovni centar u Zagrebu, Todorićevu “Konzumu”. Prema istim izvorima, Barač je od te transakcije inkasirao 50 do 60 milijuna kuna. U računu je bila i Vila Ferić na splitskim Mejama, navodno procijenjene vrijednosti 3,5 milijuna maraka.

S tim novcem Barač kao većinski vlasnik Credo banke počinje s građevinskim poduzetništvom. Iako je rođen i odrastao u Sinju, gdje je poslije završenog fakulteta dobio prvi posao, o Baraču u gradu alkara nemaju baš lijepih riječi, naročito ne kolege iz “Konkurenta”.
Neki su na njega bili kivni jer je uspio puno bolje od njih, ali drugi su Baraču zamjerali da je u Sinju uzeo sve što je mogao, a nije vratio ništa. Svojedobno je, poslije svega, namjeravao dio raspoloživog novca uložiti u eksploataciju arhitektonsko-građevinskog materijala muljike na Poljakovoj gredi u Glavicama. Prije nego je odustao od toga nauma, jer nije uspijevao dobiti sve potrebne dozvole, u Sinju se komentiralo da je “Barač došao po još”.

 SD/eZd