Najveća je zagonetka u odgovoru na pitanje: hoće li se u slučaju američko-izraelskog napada na Iran ili američko-južnokorejskog udara na Sjevernu Koreju sloga unutar BRICS-a pojačati ili će nestati kao da je nikad nije ni bilo, piše novilist

Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, ili u engleskoj kratici BRICS - to je novi strateški odgovor multipolarnoga svijeta na američke agresije radi osvajanja preostalih svjetskih zaliha nafte i plina širom sjeverne Afrike i Srednjeg istoka, koji je prije koji dan, u južnoafričkom Durbanu, dobio novi snažan zamah.

Rađa li se to, od inicijalne 2006., neki novi pokret nesvrstanih, u kojem su samo najveće zemlje nekadašnjeg Drugog i Trećeg svijeta, ili je ipak riječ o prilično izglednoj opciji stvaranja antiameričke koalicije, koja je podjednako zainteresirana za preostale prirodne izvore u Africi i na Srednjem istoku (iako u to ime još ne poseže i za velikim oružanim protuakcijama)?

Umjesto otvorena odgovora na ta strateški značajna pitanja, vodeći političari skupine BRICS su prije tri dana u južnoafričkom Durbanu, na sastanku na vrhu, dogovorili, za početak, a za javnost, samo stvaranje zajedničke razvojne banke, koja bi mogla prerasti u izravnu konkurenticu Svjetskoj banci (stvorenoj i unazad gotovo 70 godina vođenoj pod presudnim američkim diktatima). No, prije, bočno i naokolo doista se uspješno već plete šira mreža, koja novim naftovodima i plinovodima, kao i brojnim izravnim, transgraničnim investicijama i sve zahuktalijim vanjskotrgovinskim projektima umrežuje BRICS u novi, pretežno antiamerički blok ili bar u skupinu zemalja, koje se nastoje izmaći američkom diktatu u međunarodnom biznisu i financijama.

Novi blok

Novi, pretežno bipolarni svjetski poredak, nastao je bio nakon Drugog svjetskog rata, te dosegnuo svoj optimum tijekom Hladnog rata, koji je okončan povijesnim padom Berlinskog zida, u prosincu 1989. godine. Taj bipolarni svijet oslanjao se na rezultate Drugog svjetskog rata i na ideje najutjecajnijeg ekonomista 20. stoljeća, Engleza Johna Maynarda Keynesa, prema čijim su sugestijama stvorene i dvije ustanove nad ustanovama: MMF i Svjetska banka. Svjesni činjenice da - na temelju njezinih ratnih i ekonomskih uspjeha - Amerika postaje nova vojna, politička i gospodarska velesila broj jedan, Englezi su ipak poželjeli zadržati nadzor nad svjetskim financijama, pa su tako iskamčili da nasuprot manje važnoj poziciji čelnika Svjetske banke, koju su namijenili Americi, mjesto svjetskog financijskog policajca pripadne Zapadnoj Europi, u kojoj će Velika Britanija i Francuska - zbog pretrpljenih žrtava i ostvarenih uspjeha u Drugom svjetskom ratu - ipak zadržati vodeću financijsku i burzovnu poziciju, pa čak i u međuvalutarnim odnosima zadržati funtu kao startno »najjaču« valutu (što je, nominalno, ona i dan-danas).

Ali, od prijelomne 1989. kao da je sve krenulo nekim novim putevima i stranputicama: tzv. euroazijska ploča, koja je oduvijek bila temelj svjetske geopolitike, raspala se u svom istočnom dijelu po svim šavovima. Nestali su i Čehoslovačka, i Jugoslavija, i SSSR, a Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, Litva, Latvija, Estonija, Rumunjska, Bugarska i Slovenija ušle u EU, kamo će od 1. srpnja ove godine i Hrvatska. NATO-pakt je Rusiji došao gotovo do pod prozore, dok je Amerika, u suradnji s Velikom Britanijom i donekle Francuskom, uspjela osvojiti većinu iračke i libijske nafte, te razgraditi arapske vlasti na svim potencijalnim koridorima za gradnju novih naftovoda i plinovoda između Srednjeg istoka i Sredozemlja.

U doba Hladnog rata jedina alternativa Americi i SSSR-u bile su zemlje Pokreta nesvrstanih, a osobito one iz OPEC-a, koje su u velikoj igri svojedobno kumovale prvom naftnom šoku. No, s Titovom smrću i kasnijim raspadom SFRJ, Pokret nesvrstanih je izgubio utjecaj, da bi ga američki udari na Afganistan, Irak, Libiju i Siriju, u kombinaciji s destabiliziranjem cjelokupne sjeverne Afrike i sankcijama protiv Irana, sveli na okvir bez sadržaja.

Nova (ne)svrstanost

Nasuprot tom mrvljenju starog svjetskog poretka, nova geopolitička arhitektura svijeta tiho se stvara još od prijelomne 1989. godine, što lokalnim ratovima nad kojima su stajali sukobljeni interesi velikih sila, što novim velikim integracijama, radi okrupnjavanja snaga za nove velike sukobe interesa. I dok su se imperijalne članice stare Europe, pod kapom Europske unije, širile na istok, kao i američki NATO, na bilateralnoj i na multilateralnoj osnovi plela se alternativna mreža, koju svijet od 2006. prepoznaje u kratici BRICS.

Riječ je o neformalnom bloku, koji s osloncem na ideologiju multipolarnog svijeta, a dijelom i na antiameričku strategiju, plete mrežu koja bi mogla imati presudno značenje u sve izglednijem Trećem svjetskom ratu, ne samo kao sudaru civilizacija, nego i kao udruženom poduhvatu u obrani od američkog imperijalizma. Članice BRICS-a okupljaju 40 posto svjetskog stanovništva, te ostvaruju 30 posto svjetske proizvodnje, uz najznačajniji udjel u rastu svjetskog proizvoda. Posebna im je karakteristika što zasad ni jedna od tih zemalja nije meta američkih ratnih agresija, kao što su to unazad 12 godina Afganistan, Irak, Libija i Sirija, u kombinaciji s poticanjem kaosa u Maroku, Alžiru, Egiptu, Jemenu i Iranu.

Strateški potencijal u sklopu BRICS-a imaju Rusija, Kina i Indija, koje su i prostorno povezane, pa se na njihovim granicama prožimaju i transgranična tržišta rada, a ne samo investicija. No, više od prelijevanja radne snage preko tih dugih granica, u igri su veliki naftovodni i plinovodni projekti, kojima Rusija stvara tihu ovisnost Kine i Indije o ruskoj nafti i plinu, u zamjenu za sve harmoniziraniju igru na iranskom frontu, gdje će se morati otvoreno sudariti s američkim i razdrobljenim arapskim i perzijskim interesima.

Prastare dvojbe

Sve članice presudno povezuje zajednički neprijatelj - Amerika, iako su međusobno teško spojive i slabo podudarne. Od reda je riječ o velikim zemljama izuzetno bogatima prirodnim izvorima, na koje će prije ili kasnije, izravno ili posredno, udariti Amerika u društvu sa svojim satelitima. Također je riječ o zemljama s velikim međusobnim, ali i unutarnjim ekonomskim, kulturološkim i socijalnim razlikama. Zato će i stvaranje antiameričke koalicije kroz BRICS-ovu mrežu biti ili posao na dulji rok, ili gola utopija.

Ni jedna od članica BRICS-a nije zrela za Huntingtonov sudar civilizacija, ne samo zato što ni jedna ne pripada isključivo islamskoj civilizaciji, nego zato što ni jedna nije homogena, ni ekonomski, ni demografski, ni vjerski, ni obrazovno. Većina su velike zemlje, većina su nuklearne sile, većina su u snažnom, dugoročnom gospodarskom zamahu i većina su međusobno povezane dugim granicama. Ali, jedna je komunistička, druga postkolonijalna, treća kastinska, četvrta demografski poluprazna, a peta još kobno rasno podijeljena. Protiv tako raspršenih i heterogenih neprijatelja, tehnološki još premoćna - iako sve multinacionalnija i raslojenija - Amerika ne mora paničariti.

Utoliko je najveća zagonetka u odgovoru na pitanje: hoće li se u slučaju američko-izraelskog udara na Iran ili američko-južnokorejskog udara na Sjevernu Koreju sloga unutar BRICS-a pojačati ili će nestati kao da je nikad nije ni bilo.

NL/eZd