Pokret je to koji ima svoje rituale, običaje, smrtne grijehe i tabue
Prvo se oglasi zvono, nakon čega glas pojačan zvučnikom označi početak i pokret mase ljudi koja se uputi prema vratima. Blagdan je i oni koji uđu zadnji teško mogu očekivati da će naći mjesto za sjesti, no nema veze kako ste putovali jer svi prije ili poslije dođu do kraja putovanja.
Nekima je na kraju tog putovanja Sv. Petar, a nekima Briševo, ovisi na koji bus se ukrcaju. Ne radi se o misi i duhovnim putovanjima, već o vožnji autobusom koja isto ima svoje rituale, običaje, smrtne grijehe i tabue.
Svi ste se vozili busevima, bili na kolodvorima i čuli kad onaj nazalni glas obojen dosadom objavi kako taj i taj autobus kreće iz tog i tog perona. Pred vikende i praznike busevi su uvijek gotovo puni i prava je sreća kad npr. iz Zagreba do Zadra uspijete putovati bez osobe na sjedalu do.
Dok se bus još puni, većina ljudi sjedne do prolaza ili stavi torbu na to sjedalo te pod svaku cijenu izbjegava kontakt očima s putnicima koji traže mjesto za sjesti. Ovi drugi pak gledaju tko izgleda mršaviji i više higijenski osviješten prije nego dođu i pitaju “Jel slobodno?”. Onda slijedi ples laktova i borba volja dok suputnici bez riječi i sa što je manje dodira određuju “tko je muško, a tko žensko u vezi”.
Jackpot je kad uspijete zauzeti pet zadnjih sjedala, naročito na noćnim i ranojutarnjim linijama. No, ako se na njih smjesti kakvo veselo tinejdžersko društvance cijeli bus se može pozdraviti s mirom i tišinom.
Kondukteri rijetko odmah po polasku krenu u izdavanje i cijepanje karata, a do tog trenutka vlada nekakva napetost koja vas tjera da nekoliko puta provjerite je li karta u džepu. Nema spavanja i čitanja novina dok god taj čarobni papirić ne prijeđe iz ruke u ruku.
Može se dogoditi da ste ušli u krivi bus, da vam je blagajnica prodala krivu kartu ili da vas kondukter digne jer ljutita gospođa koja je maloprije prstom upirala na vas ima rezervaciju baš na to mjesto. Dok kondukter ne blagoslovi vaš boravak u svom busu vi nemate putnička prava.
Nakon blagoslova karata možete pokušati spavati ili čitati ili meditirati, no tada se susrećete s jedom od neriješenih misterija novije ljudske povijesti. Kako se udobno smjestiti na autobusnom sjedalu?
Firme koje proizvode ta sjedala vjerojatno kroz tisuće sati ispitivanja pokušavaju eliminirati tu mogućnost, a njihovi testeri pred penziju (invalidsku) svi dobiju kozmosdisk umjesto zlatnog sata.
Nije samo oblik sjedala uzrok neugode već i blizina sjedala ispred na koje se ne možete nasloniti koljenima jer vas žulja ona plastična polica ili pepeljara. No nema ništa gore nego kad putnik ispred vas spusti svoje sjedalo, a onaj iza vas se upire koljenima. Radi svega tog nakon sat vremena vožnje većina putnika proklinje anoreksičnog pigmejca koji je projektirao bus.
Još je jedna misterija je onaj naslon za ruke do prolaza. Ako ga uspijete podignuti iz prve super, no zna se dogoditi da se prokleta stvar nikako ne da zakačiti, a vi je bjesomučno podižete i spuštate dok vas ostali putnici sažalno gledaju kao neuku seljačinu.
Na pola puta je stajanje koje služi za fiziološke potrebe, kavu, kupovanje čipsa i slično, a traje onoliko koliko je šoferima potrebno da pojedu gulaš ili pečeno. Naravno, oni jedu besplatno jer gazdi iskrcaju četrdesetak gladnih, žednih i dokonih ljudi.
Ima slučajeva da se zabludjeli putnik na benzinskoj toliko zagleda u npr. Playboy ili Smokvin list da ni ne primijeti kako mu bus odlazi, no za to je potrebna kombinacija zaboravnog konduktera i uspaljenog putnika.
Kad bus krene, nakon pauze prvih pet minuta čuje se otvaranje čipseva, sendviča i sokova koje su putnici pokupovali jer im je bilo neugodno čekati petnaest u toploj gostioni/pumpi bez da nešto pojedu ili popiju.
Autobusi imaju svoje tabue, odnosno stvari koje nikako prolaze kod većine putnika na dužim relacijama. Sigurno vam se znalo dogoditi da sjedite pored nekog, obično starije osobe, koja misli da vas živo zanimaju njihovi unuci i operacije kuka. No i to je bolje od nekog tko sluša MP3 i pjevuši ili uplakanog djeteta.
Neke od gadnijih situacija su nadutost i želučane tegobe, odnosno puštanje vjetrova i podrigivanje u vožnji. Od toga je gore samo kad se netko izbljuje i pokrene lančanu reakciju oko sebe, rijetkost ali se znalo dogoditi. Ima toga još, izuvanje cipela (ovisi o nogama), naslanjanje na vas u snu, pijani suputnik, svak ima neku uspomenu iz autobusa koji bi htio da nema.
U takvim situacijama sam sebi uvijek kažem “sjeti se kako je bilo prije autoceste” i zamislim piletinu na zadarskom kolodvoru…
