Ima raznih vrsta natpisa, a zajedničko im je uništavanje javne i privatne imovine
Naći ćete ih u bilo kojem kvartu u u gradu, ali najviše bodu u oči na Poluotoku. Zašto tamo? Jer ih se nalazi na spomenicima kulture i povijesti koje nisu uspjeli srušiti ni razni dušmani koji su kroz vjekove napadali ovaj grad. No što su katapulti i topovske kugle prema ljudskoj gluposti i neodgoju. Radi se naravno o črčkarijama koje neki krivo nazivaju grafitima.
Da ne bi bilo zabune idemo prvo definirati što su pravi grafiti, odnosno murali. To su u najkraće rečeno, umjetnička djela koja umjesto na platnu nastaju na zidovima i sličnim podlogama. Majstori freske se ne bi složili, ali u jako širokom smislu može ih se i tako nazvati.
Zbog velike količine truda i umješnosti koje zahtjevnu grafiti nastaju relativno duže vrijeme i stoga ih je gotovo nemoguće napraviti posakrito pa njihova izrada zahtjeva dogovor s vlasnikom površine.
Primjeri grafita, doduše malo starijih, mogu se naći na Lipotici, a u tu skupinu spadaju i Tornadovi murali koji osim navijačke imaju i zaštitnu funkciju jer sprečavaju šaranje po površinama na kojima stoje.
Ako ste u Zagrebu ikad išli tramvajem od autobusnog kolodvora prema centru morali ste proći pored zida na kojem su u dužini od barem pola kilometra napravljeni prekrasni grafiti.
Dakle, grafiti i njihovi autori grad uljepšavaju, no meni se po glavi motaju ovi što ga uništavaju. Dijele se u nekoliko skupina.
Prva su takozvani tagovi, odnosno stilizirani potpisi i nadimci “umjetnika”. Velik dio njih je nemoguće pročitati jer su, jel’, previše stilizirani, i zato ih ja osobno volim čitati na svoj način. “Neodgojen”, “Budala”, “Fali mi pažnje” su najčešći potpisi, odnosno bar ih ja tako vidim.
Druga kategorija su “protiv” poruke, a najsvježiji primjer za tu vrst šaranja su poruke koje su se nedavno pojavile radi otvaranja narodnjačkog kluba u Zadru. Bez obzira slagao se netko s porukom ili ne, nema smisla braniti kulturni identitet grada uništavanjem njegovog vizualnog identiteta.
Veliko U koje je za vikend osvanulo na crkvi Sv. Ilije spada u istu kategoriju. Ako stavimo na stranu što ono U znači, devastiran je sakralni spomenik u samom centru Zadra što bi trebalo smetati svakome tko voli ovaj grad. Crkva je preživjela rat, granatiranje Zadra i najveće moguće međuvjerske i međunacionalne tenzije da bi se netko tko za rata vjerojatno nije bio ni rođen sada sjetio isticati svoje “domoljublje”.
Da mi živimo u krvavoj diktaturi u kojoj je sloboda govora nepoznata, a svaka kritika se kažnjava zatvorom mogli bi razumjeti subverzivno i proturežimsko šaranje. No, kako već dvadeset godina uživamo u raznim stupnjevima demokracije, a najučinkovitija kritika vlasti je glasački listić ni takvi natpisi nemaju opravdanje.
Postoje i one ljubavne poruke poput “Ana je drolja” ili “Marija, oprosti mi” koje služe podsjećanju na nečije nestašluke i rijetko sadržavaju muška imena. Da li je to jer su žene sklonije urednosti ili muškarci skloniji glupostima ne znam, ali da sam ja Marija ne bi volio da neki klipan objavi susjedstvu što mi je napravio i podsjeća me na to svaki dan.
Kakvu god poruku i svrhu imali natpisi i šaranje po zidovima, oni su prvenstveno uništavanje javne i privatne imovine. Zrinsko-frankopanska se obnavljala cijelu jednu zimu da bi netko sav taj trud i novac zapišao za nekoliko minuta, a milijune koji su uloženi obezvrijedio sa pedesetak kuna koliko dođe sprej.
Kako se protiv toga boriti? Organiziranjem grafiti radionica, videonadzorom, drastičnim kaznama? Ni jedno od tih metoda neće biti potpuno učinkovita, možda tek vrijeme.
Naime, ljudi s godinama sazrijevaju i neki autori šara i natpisa se sigurno bar malo posrame kad prođu kraj podsjetnika na svoje odrastanje, ali što ćeš kad iza njih prođu oni koji tek moraju potvrditi svoju “zrelost”.
